NOVO IZDANJE BIBLIOTEKE VEDRA

Otpor današnjem revizionizmu i negacionizmu

Knjiga »1944.: Oslobođena Dalmacija / Antifašizam danas« zbirka je stručnih i znanstvenih tekstova izloženih na Povijesnoj tribini VeDRA-e povodom 75. obljetnice oslobođenja Splita koja je održana 26. listopada u Hotelu »Park« u Splitu 2019. Knjiga je objavljena u biblioteci VeDRA, a uredili su je Marin Kuzmić i Zoran Radman.

Piše: Pero Jurišin
  05. prosinca 2021.

Autori tekstova su: prof. dr. sc. Branko Dubravica, doc. dr. sc. Dragan Markovina, prof. dr. sc. Aleksandar Jakir, Mladen Krnić, prof. dr. sc. Drago Roksandić, Zdravko Reić, prof. dr. sc. Hrvoje Klasić i prof. dr. sc. Tihomir Cipek.

Donosimo izlaganje promotora knjige publiciste Pere Jurišina na predstavljanju knjige 4. prosinca, prilikom obilježavanja Dana oslobođenja Dalmacije na kninskoj tvrđavi.


Poštovani gosti, dragi prijatelji i svi ostali koji ste sa znatiželjom došli na promociju knjige 1944. »Oslobođena Dalmacija / Antifašizam danas«. Riječ je o zborniku izlaganja iznesenih prije dvije godine u Splitu, na tribini organiziranoj u povodu 75. godišnjice oslobođenja grada od okupatorskih fašista i njihovih kvislinga. Stoga ne treba postavljati pitanje je li današnji datum slučajno odabran, jer odgovor je na prvu: Nije! Današnja promocija ovog zbornika je upriličena na 77. obljetnicu završetka jedne od najvećih i najznačajnijih oslobodilačkih operacija koje su vodile partizanske snage tokom Drugog svjetskog rata. Riječ je, dakako, o Kninskoj operaciji, čiji je završetak – oslobođenje Knina 3. prosinca 1944. označio i oslobođenje Dalmacije, odnosno, kako je to tada naslovila »Slobodna Dalmacija«: Knin je oslobođen – Cijela Dalmacija očišćena od neprijatelja!

Oslobođenje Knina 3. prosinca 1944. godine bila je kruna tromjesečnih borbi za oslobođenje Dalmacije protiv okupatora i njihovih pomagača ustaša i četnika, piše povjesničar Branko Dubravica u prilogu »Oslobođenje Dalmacije 1944.«. U tim borbama su poginula 1884 borca NOV i POJ. Od toga iz Dalmacije njih 1445, iz ostalih krajeva Hrvatske 77, iz drugih republika bivše Jugoslavije 297, najviše iz Slovenije i 65 iz stranih država, ponajviše iz Italije. Konačno oslobođenje Dalmacije imalo je krupan vojni i politički značaj. Ovom pobjedom Dalmacija je u usporedbi sa drugim hrvatskim regijama oslobođena gotovo pola godine ranije od ostalih krajeva. Osmi korpus koji je nosio teret borbi je potom nastavio oslobađati Liku, Primorje, Gorski Kotar i Istru završivši rat u Trstu i na Soči. I dok je otok Vis u ljeto i jesen 1944. bio centar najviših vojnih i političkih jugoslavenskih struktura preko kojeg se odvijao kontakt sa Saveznicima, dotle je cijela Dalmacija od prosinca 1944. do svibnja 1945. zasluženo postala centar antifašističke Hrvatske u kojoj su djelovali GŠ NOVH, ZAVNOH i u kojoj je u Splitu, 14. travnja 1945. godine osnovana prva Vlada FDH.

Promjena povijesti poraženih

Iako bi se po prvom dijelu naslova reklo da knjiga obrađuje samo završni dio oslobodilačkog i antifašističkog rata ona ipak duboko zahvaća u same početke narodnog otpora okupatoru i njegovim suradnicima ukazujući na izvorišta tog otpora još u predraću. Govori i o duboko ukorijenjenoj slobodoljubivosti ovdašnjih ljudi, o njihovoj žilavosti i neizrecivoj hrabrosti iskazanoj u težnji za slobodom te sveobuhvatnosti te borbe koja je, ujedno, kanila unijeti nove društvene vrijednosti, gradeći već u ratu novo društvo. I upravo je zbog toga velika vrijednost knjige njen drugi dio, naslovljen »Antifašizam danas«, u kojem profesori Hrvoje Klasić i Tihomir Cipek govore o suvremenom hrvatskom antifašizmu i povijesnom revizionizmu te Hrvatskoj politici povijesti između dva totalitarizma. Kao svojevrstan preludij cijeloj knjizi pa time i ovom drugom njenom dijelu je tekst dr. Dragana Markovine »Partizanska Dalmacija kao ključ pobjede i meta revizionizma«.

Treba reći kako ovdje nije riječ samo o tome da nam knjiga donosi činjenice o Narodnooslobodilačkoj borbi i njenoj slojevitosti o čemu, između ostalog, govore profesor Aleksandar Jakir u tekstu »Uloga seljaštva u antifašističkoj borbi naroda Dalmacije«, potom emeritus Drago Roksandić u tekstu »Da živi umjetnost u borbi za slobodu« te Zdravko Reić s prilogom »'Bijeli' kao partizanska momčad«. Riječ je o tome da je podsjećanje na zla nacizma i fašizma nedovoljno bez ponovnog ukazivanja na revizionizam kao izraz njihovog stalnog nastojanja dizanja glave. Marginaliziranje, prešućivanje, brisanje tragova herojske borbe našeg naroda protiv okupatora i njegovih kvislinga, odnosno domaćih izdajnika - kako ih je sam narod ispravno nazvao, nije tek u funkciji ideološkog obračuna s pobjednicima, nego primarno da bi se promijenila povijest poraženih. Višegodišnje prešućivanje te borbe, njeno gotovo potpuno izopćivanje iz društva kao teme i kao simbola, nereagiranja na revokaciju zločina, pristajanje na revizionizam i blagonaklonost spram najopasnijih provokacija, sve je to dovelo do toga, kako primjećuje i profesor Jakir, da se »stječe dojam, ne samo u Dalmaciji i ne samo među mlađim generacijama, da se o Narodnooslobodilačkom pokretu često više niti ne znaju osnovne povijesne činjenice«. O tome govori i posljednji pokušaj da se na Mirogoju podigne spomenik takozvanoj »Hrvatskoj vojsci«, dok spomenik oslobođenju Dalmacije kao i tisuće drugih posvećenih Narodno oslobodilačkoj borbi vape za obnovom.

Upravo zbog tog »fenomena uništavanja prošlosti«, kako bi to rekao britanski povjesničar Eric Hobsbawm, doživljavamo da nas na najslavnije trenutke naše povijesti podsjećaju drugi, ukazujući nam svojevrsnim šamarima da se trebamo držati vrijednosti koje smo zapisali u Ustavu. Tako je prije nekoliko dana francuski predsjednik Emmanuel Macron na svečani prijem pozvao i predstavnike nogometnog kluba »Hajduk« kojeg je u svibnju 1945. godine, tadašnji vođa francuskog pokreta, premijer i predsjednik Charles de Gaulle, zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu proglasio »Počasnom sportskom momčadi slobodne Francuske«. Taj dio »Hajdukove« prošlosti je sustavno zanemarivan svih proteklih godina, što je za posljedicu, pored ostalog, imalo da klub za predsjednika dobije i osobu koja je nosila ustašku kapu, da se sa fotografija igrača pripremljenih za kalendar fotošopom skidaju zvijezde petokrake. Da se od najžešćih navijača može čuti i vidjeti postupke koji su u izravnoj suprotnosti s poviješću kluba, čiji je odlazak u partizane, istaknuti novinar i nogometni kroničar Zdravko Reić u svom prilogu ocijenio »najslavnijim, najsjajnijim, najupečatljivijim i najmoralnijim događajem, bez presedana u sportskoj povijesti bivše države, Hrvatske i Splita«. Reić pritom podsjeća na »nemjerljivo tešku žrtvu mladića Prvog splitskog partizanskog odreda iz ljeta 1941. godine«, među kojima je bio znatan broj igrača RNK »Splita«. Potom zaključuje da je njihov masakr nesumnjivo »bio inspirativan i za igrače i vodstvo Hajduka da odbiju ponude okupatorskih vlasti za sudjelovanjem u prvenstvu fašističke Italije, istovremeno djelujući obavezujuće na njih da se priključe partizanima«.

Kulturni rat, antifašistički horizont

Posrtanja, kao »Hajdukova«, u odnosu na vlastitu prošlost i izvorišta sebi je dopustila i »Slobodna Dalmacija«, još jedan od simbola Dalmacije. Njen doprinos revizionizmu bijegom od bolje prošlosti vidi se čak i na simboličnoj razini brisanjem iz impresuma podataka o osnivanju novine. Netko će reći da su razlozi nejasni, ali je sigurno da nisu bili tehničke prirode. Tim prije jer su njeni prvi – ratni urednici Šerif Šehović i Neven Šegvić, uz niz istaknutih imena iz područja umjetnosti i kulture (Josip Hatze, Ivo Tijardović, Marin Studin, Joko Knežević, Cvito Fisković, Šime Vučetić, Marin i Jure Franičević, Jure Kaštelan, Živko Jeličić – da pobrojimo samo neke) u prosincu 1943. godine bili sudionici Hvarske konferencije kulturnih radnika Dalmacije, kao izraz činjenice da je uz partizanski oslobodilački pokret snažno stala i inteligencija iz redova kulture, dajući tako cjeloviti doprinos u borbi za ono što se naslućivalo na obzoru – novo, bolje i pravednije društvo.

Govoreći u opširnoj studiji o širokoj fronti otpora emeritus Roksandić ukazuje na zastrašujuću spiralu nasilja pod talijanskom, a potom i njemačkom okupacijom uz »oscilirajuće« ustaško-domobranske i četničke asistencije. Navodeći da »žestina i mnogostrukost otpora nisu bili ništa manji«, pita se što je to homogeniziralo Split i Dalmaciju u otporu i što ih je kreiralo kao solidarnu zajednicu u ekstremnim ratnim iskušenjima. On smatra da u »splitskom slučaju Narodnooslobodilački pokret ne bi postao toliko jak… da se od početka djelovanja nije opredijelio i za kulturni rat protiv okupacijske i kolaboracijskih sila«. Ukazujući na to da su »agensi otpora… postojali u svim društvenim slojevima« kaže da je ključno pitanje bilo »tko će ih umrežiti i orijentirati te kakav će im djelatni oslobodilački smisao dati«. Zaključuje da su splitski komunisti, »neovisno o tome koliko ih je kada tih ratnih godina bilo, prednjačili kao jezgra i agens otpora« pri čemu je taj otpor »od početka imao narodnooslobodilački, hrvatski i jugoslavenski okvir te, naglašeno, svjetski antifašistički horizont«.

Za one pak, koji u nacifašističkom projektu nisu prepoznali totalitarističke ciljeve, koji se nisu ograničavali samo na alternative svjetonazorima, u kojima je slavenskim narodima bila rezervirana kulturna asimilacija ili biološka negacija, kojima ni svo počinjeno nasilje još nije otvorilo oči, unatoč svom podozrenju spram staljiniziranog Sovjetskog Saveza, nakon 22. lipnja 1941. godine nestale su sve nedoumice. Zato se moglo i dogoditi da je Split, koji je 1941. godine imao oko 42.000 stanovnika, dao 12.500 partizana, da ih je sedmina tog broja poginula, strijeljana, umorena ili obješena, a broj onih, od 5.000 interniranih u talijanske, njemačke i ustaške logore, koji su u njima izgubili život, nikad nije utvrđen. O brojnosti i snazi otpora govori i podatak da je Dalmacija, sa 2 posto stanovništva Jugoslavije dala 20 posto od svih partizanskih boraca. Proporcionalno tome je i broj onih koji su svoje živote ugradili u slobodu. Samo na Sutjesci poginulo je oko 3.000 Dalmatinaca.

Tako široki i snažni otpor povratno je izazvao još veće represalije i odmazdu, radi onemogućavanja i najmanje logistike otporu. To je u rujnu 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, rezultiralo odlukom da se organizira spašavanje najvećma dalmatinskog življa koje bi se evakuiralo sa ugroženog područja. Naime, njemačke snage su krenule prema jadranskoj obali kako bi spriječile eventualno iskrcavanje saveznika. Procjenjujući da ih neće moći zaustaviti, vodstvo partizanskih snaga je ovdašnje stanovništvo odlučilo zaštititi izmještanjem, najprije na otok Vis, potom u južnu Italiju i onda u Egipat u El Shatt. Jer, postupci okupatora i suradničkih rukoizvršitelja nisu ostavljali prostor nikakvim dvojbama. Iskustvo Kozare i sudbina tamošnjeg stanovništva jasno su ukazivali samo na jedan ishod. Spoznaja da je u nacističkom projektu Slavenima namijenjeno istrebljenje, nije ostavljala dileme o krajnjoj sudbini stanovništva. Stoga je lako ocijeniti ne samo naivnim, nego i na fonu aktualnog revizionizma, razmišljanje kako je trebalo čekati da veliki odvojuju svoje bitke pa bi bilo puno manje stradanja i žrtava. Tako se želi prikriti i da je već na samom početku rata iskazana krvoločnost od okupatora instaliranih vlasti te da su gotovo na mah likvidirani skoro svi Židovi, a jednako se počelo postupati sa Srbima. Teza o čekanju se može podudarati samo s tezom o Hrvatskoj koja je jedino moguća kao etnički čista. Stoga spašavanje 40.000 izbjeglica, od kojih je njih 30.000 završilo na Sinaju, novinar Mladen Krnić u svom prilogu »El Shatt – dalmatinski zbjeg kao organizirana država« i naziva »jednom od najupečatljivijih i najslavnijih epizoda« Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji. Pritom razgolićuje i revizionističku misao o »navodnoj epopeji«, sociologa Slavena Letice, koji je zbjeg pokušao staviti u kontekst ratnog zločina partizana i saveznika. A naši ljudi su čak i tamo u negostoljubivom podneblju organizirali život »vrijedan svakog divljenja i poštovanja«, čuvajući svoj identitet. Preko elšatskog groblja su potom protutnjala tri arapsko-izraelska rata. U njima je između ostalog bila oštećena i »Majka domovina«. Spomenik je Jugoslavija obnovila 1985. godine. Iste godine replika skulpture postavljena je na otoku Drveniku odakle je kretao zbjeg. I dok je sinajski spomenik oštećen u ratu, onaj drvenički je miniran užežin višestranačke demokracije.

Promocija knjige »1944.: Oslobođena Dalmacija / Antifašizam danas« u muzeju u kninskoj tvrđavi
Promocija knjige »1944.: Oslobođena Dalmacija / Antifašizam danas« u muzeju u kninskoj tvrđavi

Hrvati kao problem Hrvatima

Upravo takva događanja i odnos prema njima tretira profesor Klasić u prilogu »Suvremeni hrvatski antifašizam i povijesni revizionizam«. Ocjenjujući da je površno kada se »svaki otpor nekoj društvenoj nepravdi smatra antifašističkim«, jer iz toga »proizlazi da su svi koji čine nepravde posljedično fašisti«, on problem danas vidi u odnosu prema povijesnom fašizmu i antifašizmu. Ističe kako je »povijesni revizionizam u Hrvatskoj gotovo uspio preokrenuti paradigmu te nacionalističke revolucionare (ustaše) učiniti prihvatljivim patriotima, a jugoslavenski orijentirane Hrvate, posebno komuniste, učiniti izdajnicima«. Po njemu je iskrivljavanje povijesnih činjenica manji problem. Njega, a nije jedini, muči pitanje »jesu li oni koji negiraju bilo koji zločin u stanju ga u nekoj drugoj prilici ponoviti, ili barem zažmiriti ako vide da ga netko drugi čini«. I odmah odgovara kako smo »1990-tih svjedočili da među nama itekako postoje pojedinci spremni i na jedno i na drugo«. Slijedom toga on nastavlja kako je »30 godina nakon neovisnosti hrvatsko društvo, u usporedbi s društvima ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije najopterećenije (vlastitom) prošlošću« te da je »posljedica toga činjenica da su Hrvatima nakon raznih povijesnih iskustava s 'drugima' najveći problem danas postali upravo pripadnici vlastitog naroda«. U tom kontekstu ocjenjuje da su revizionizam i negacionizam ostavili »najdalekosežnije posljedice na one od kojih očekujemo da nastave graditi hrvatsko društvo u demokratskom i građanskom duhu« te da »njihova tolerancija prema režimu koji je ljude dijelio na poželjne i nepoželjne prije sedamdeset godina dijelom objašnjava njihovu sve izraženiju netoleranciju prema drugima i drugačijima danas«. Stoga zaključuje da »povijesni revizionizam uvijek više govori o trenutku u kojem se izgovara, nego o trenutku o kojem progovara« te poziva na suočavanje s prošlošću, na proces za koji kaže da »nije jednostavan ni ugodan, ali je nužan«.

Upravo o tome kako se kultura sjećanja koristi da bi se legitimirala pozicija ekstremne i radikalne desnice govori profesor Cipek u tekstu »Hrvatska politika povijesti između dva totalitarizma«. U startu pojašnjavajući da se fašizam i komunizam razlikuju u svim svojim manifestacijama, znači i kao ideologija i kao politički pokret i kao politički poredak, Cipek ne negira da su i komunistički i fašistički režimi gušili slobodu i da nisu bili demokratski. Ipak, ističe kako je »neupitno da komunisti za razliku od fašista nikada nisu rekli da neki ljudi nisu ljudi« te ustvrđuje da »ih to drži u obzoru prosvjetiteljstava i čini legitimnim dijelom demokratskog političkog prostora koji preko svojih stranaka legalno djeluje u političkim sustavima zapadnih država«. Navodi kako se često iza korištenja pojma totalitarizma krije radikalni antikomunizam, koji u svojoj biti u pravilu sadrži negiranje vrijednosti antifašizma i rehabilitaciju kvislinških režima i fašističkih ideja, koji fenomen je naročito prisutan u tranzicijskim zemljama i predstavlja jednu od bitnih odrednica politike ekstremne i radikalne desnice. »Slično je i s ustašo-nostalgičarima koji se skrivaju iza teze o dva jednaka totalitarizma, fašističkom i komunističkom. Njihova borba za demokraciju zapravo krije potrebu da se rehabilitira ustaški režim pa se zanemaruju jasne razlike između fenomena fašizma i komunizma«, kaže Cipek. Zato rekonstruira pojmove naglašavajući da precizno određivanje pojmova može objasniti glavne značajke suprotstavljenih političkih ideologija. Tako u odjeljku o teorijama totalitarizma iznosi njihovu genezu navodeći da se pojam prvi put spominje 1923. godine u Italiji, kao upozorenje da fašizam gradi totalitarnu državu, a prvu filozofijski utemeljenu teoriju donosi Hannah Arendt 1951. godine u djelu »Izvori totalitarizma«, u kojem navodi da je totalitarizam »povijesno novi oblik države, koji je se javlja u vremenima krize i sloma društva«.

Sporna priča o dva totalitarizma

Priču o dva totalitarizma je pak otvorila knjiga Zbigniewa Brzezinskog i Carla J. Friedricha, 'Totalitarian Dictatorship and Autocracy' iz 1956. g. u kojoj iznesene teze su se bez ikakve reinterpretacije ili zadrške mogle upotrijebiti u političkoj borbi. Naime, u njoj je rečeno kako Zapad nakon pobjede nad jednim totalitarizmom, onim fašističkim, treba pobijediti i drugi, onaj komunistički pa su usvojenim ideal-tipom omogućili izjednačavanje fašističkih i komunističkih diktatura. Napominjući da je teorija o dva totalitarizma predmet brojnih kritika pa i u SAD-u, Cipek kao zanimljivost navodi da je pomoću te teorije američki politolog Juan Linz zaključio da od kraja 60-tih jugoslavenski poredak nije bio totalitarna, nego autoritarna diktatura, u kojoj se razvio određeni kontrolirani pluralizam. Govoreći nadalje o kulturi sjećanja autor kaže da se uz nju često koristi pojam politike povijesti, kojim se naglašava kako se povijest koristi u političke svrhe kako bi se legitimirala neka politička pozicija, oblikovao identitet svojih državljana, a često i svoja vanjsku politika.

Ključni moment je bio kada je 80-tih godina došlo do sukoba povjesničara u Njemačkoj oko značajki nacističkog poretka, rasističke politike i genocida nad Židovima, koji je snažno utjecao na tamošnju javnost. Prevladalo je mišljenje, koje su zastupali Jürgen Habermas i istomišljenici, da je nacistički genocid nad Židovima jedinstveni zločin u povijesti čovječanstva, koji nikada prije nije počinjen. U vremenu globalizacije, međunarodne organizacije pa i Europska unija, grade svoju politiku povijesti. U tom smislu se najvažnije rasprave vode oko karaktera Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji se obilježava 23. kolovoza na datum potpisivanja sporazuma Hitler-Staljin. On je utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta iz 2008., a potvrđen Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine. Međutim, nikada nije postigao isti simbolički značaj kao 27. siječnja, koji se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve holokausta. (Komemoraciju je EU uvela 2005. godine, u povodu 26. siječnja 1945. g. kada je oslobođen Auschwitz).

Razmimoilaženjima je svakako doprinijela spomenuta rasprava u Njemačkoj u okviru koje je Habermas upozorio da teorija o dva jednaka totalitarizma izbjegava ukazati na socijalnu osnovu i socijalne oslonce diktature, jer su fašizam i nacizam samo na riječima bili protiv kapitalizma. U tekstu se navode brojni suprotstavljeni argumenti u sporenju, primjerice reagiranje Židova te primjedba o »prešućivanju« Minhenskog sporazuma Hitlera i Zapada, koja je razgolitila srž neslaganja te se konstatira kako Evropa jeste postala ujedinjena, ali njena sjećanja nisu. Ako je namjera i bila distancirati se od oba diktatorska poretka, a ne rehabilitirati kvislinge, to se u baltičkim državama i Hrvatskoj upravo dogodilo, »ne uvijek poticano i podržavano od službenih vlasti nego toleriranjem radikalno i ekstremno desnih rituala i simbola« pa se pokazalo da su bili u pravu intelektualci koji su upozoravali da će neprekidno ponavljanje teze o dva totalitarizma u zemljama koje imaju iskustvo komunističkih diktatura dovesti do posredne rehabilitacije kvislinških režima i fašističke ideologije.

U opširnom tekstu Cipek govori o tome da nove elite u svim državama regije i među svim narodima dovode u pitanje i potpuno odbacuju legitimacijske narative socijalističke Jugoslavije počevši od a) narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije; b) bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije utemeljenog na jedinstvenim interesima radničke klase; i c) kulta vođe Josipa Broza Tita kao jamca revolucije i skladnog života svih naroda i narodnosti. Tako je narodnooslobodilačka borba obezvrijeđena i reducirana na komunističku osvetu nad nevinim narodom; to je osobito na djelu kod hrvatskih revizionista podupiranih od velikog dijela svećenstva Katoličke crkve. Partizanski rat za oslobođenje zemlje reduciran je na nepotrebno prolijevanje krvi nevinih za što su – u narativima ekstremne desnice – okrivljeni komunisti. To je dovelo do toga da svi desni ekstremisti i hrvatski, a i srpski, nastoje rehabilitirati kvislinške formacije i režime, koje su preoblikovali u zaštitnike naroda koji su izbjegavajući borbu služenjem okupatoru navodno čuvali narod od nepotrebnog krvoprolića. Drugo, socijalistička ideja bratstva i jedinstva kao formula tolerantnog odnosa između nacija proglašena je komunističkom manipulacijom, iako je neupitno da je sistem gradio međunacionalnu ravnopravnost. Treće, uloga Tita je potpuno reducirana. Od partizanskog i komunističkog vođe, državnika koji je izgradio politiku nesvrstanih i SFRJ učinio zapaženim subjektom međunarodnih odnosa, sveden je na ulogu zapovjednika vojske koja je 1945. počinila masovne zločine pa od državnika postaje zločinac. Cipek tu posebno ističe slučaj predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je iz predsjedničke rezidencije izbacila Titovu bistu, koju su svi njezini prethodnici držali iz poštovanja prema antifašističkom vođi. Ekstremna i radikalna desnica cjelokupni život u SFRJ reducira na 'mračno doba' zanemarujući da je Tito bio na čelu zemlje u kojoj je nakon rata bila provedena velika modernizacija, koja se ogledala u obrazovanju, urbanizaciji, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, industrijalizaciji. »Nije sporno da je SFRJ bila jednostranačka diktatura i da je Tito bio diktator«, kaže Cipek, dodajući kako »isto tako nema sumnje da je poredak evoluirao od totalitarnog prema autoritarnom i da je od osamdesetih na djelu bila njegova liberalizacija«, koje se »činjenice u radikalno i ekstremno desnim tumačenjima zanemaruju, jer ne odgovaraju novim radikalno nacionalističkim legitimacijskim narativima«.

Poticaj za otpor

Upravo je ovim tekstom jasno zaokružena cjelina priče iskazana u naslovu. Za oslobođenje Dalmacije, kao i Hrvatske i cijele Jugoslavije borili su se svi njeni narodi rame uz rame. Ona sadrži sveobuhvatan uvid u recentnu povijest ne samo Dalmacije, jer kao što su njena djeca ginula na bojištima Jugoslavije, tako su i drugi ginuli za njeno oslobođenje. Ta zajednička povijest, ma koliko je netko osporavao, ili želio promijeniti, a vidimo da se na svim stranama novokomponirane vlasti trude u tome iz petnih žila, ne može biti promijenjena. Kao što su ljudi 1941. g., naizgled bezizgledno pružali otpor fašizmu, upravo to iskustvo nam mora dati poticaj da otpor današnjem revizionizmu i negacionizmu nije uzaludan. U tome je i bit ove knjige, kao i napora njenih autora, djelić čijeg truda sam vam pokušao približiti, zbog čega vam je ne samo toplo, kako se to uobičajeno kaže, nego i najiskrenije preporučam.

Vezani članci
...
Knin
Koja se poruka htjela poslati narodu Dalmacije rušenjem spomenika njenim oslobodiocima?

Građanke i građani, drugarice i drugovi, prije 77. godina, na današnji dan, legendarne jedinice 8. korpusa Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije završile su operaciju za oslobođenje Dalmacije od nacifašista u II. svjetskom ratu. Najveća operacija, u kojoj se sukobilo preko 100.000 vojnika na obje strane, počela je tri mjeseca ranije desantom 26. divizije sa otoka Visa na Brač i Korčulu. Preko 30.000 Titovih partizana krenulo je na silu od 60.000 njemačkih vojnika, 12.000 ustaša i 6.500...

VeDRA     05. prosinca 2021.

...
Knin
Najveća bitka u povijesti Dalmacije

Operativna situacija Početkom listopada njemačkoj grupi armija »E«, koja se povlačila iz Grčke, presječena je odstupnica na moravsko-vardarskom pravcu kojim su se njemačke snage povlačile. Zamisao njemačke Vrhovne komande u jesen 1944. godine bila je da s dalmatinskog fronta izvuče 118. lovačku i 264. pješadijsku diviziju, 92. motoriziranu brigadu i 1. puk »Brandenburg« i stavi ih na raspolaganje 2. oklopnoj armiji za borbu protiv Trećeg ukrajinskog fronta Crvene armije. Liniju fronta od Gacke do ušća Zrmanje trebalo je da preuzmu tri...

VeDRA     01. prosinca 2021.

...
Hrvatska
Dva mjerila za hrvatske borce za slobodu: jednima cvijeće, drugima zaborav

Nastavlja se gotovo svakodnevno dvomjesečno obilježavanje 30-te godišnjice bitke za Vukovar. Ovih dana je tako obilježena pogibija generala Blage Zadre. Hrvatska televizija je u svojim informativnim emisijama posvetila značajnu minutažu tom heroju Domovinskog rata, pridodavši nespretno vjesticu od nekoliko sekundi i o poginulom zapovjedniku satnije Vojne policije u Vukovaru i ne manjem junaku, bojniku Alfredu Hillu – Atili. U srijedu 20. listopada, Vukovar su u »prigodi 30. obljetnice bitke za Vukovar u...

Pero Jurišin     02. studenog 2021.

...
Split
Hajduk je velik zbog pripadnosti zajednici

Ovih dana naša udruga VeDRA ušla je u svijet izdavaštva, a prvi objavljeni naslov je reizdanje »Hajdučke legende«, prve knjige Miljenka Smoje, izvorno tiskane 1971., o šezdesetoj godišnjici Hajduka. Na predstavljanju u splitskom HNK-u uz predsjednika VeDRA-e Ranka Britvića govorili su urednik knjige Marin Kuzmić, legendarni veteran Hajduka Ante Ivković Zonzi, te književnici i kolumnisti Jurica Pavičić i Boris Dežulović. Prvu knjigu biblioteke pokrenute u našoj udruzi krasi i odličan predgovor Jurice Pavičića, koji zaslužuje biti...

Jurica Pavičić     10. svibnja 2021.

...
Dalmacija
Obnovit ćemo spomenik partizanima koji su oslobodili Knin

Naša udruga VeDRA nedavno je, povodom obilježavanja Dana oslobođenja Dalmacije, odnosno partizanske kninske operacije protiv Nijemaca, četnika, ustaša i domobrana, najavila obnovu spomenika osloboditeljima Knina iz 1944. srušenog nakon oslobođenja u Oluji 1995.. Slobodna Dalmacija je na tu temu objavila intervju s predsjednikom VeDRA-e Rankom Britvićem. Začudo, razgovor koji je vodio Saša Ljubičić objavljen je samo na portalu Slobodne, ali nije našao mjesta u tiskanom izdanju splitskog, i najvažnijeg dalmatinskog dnevnog...

VeDRA     14. prosinca 2020.

...
Dalmacija
Dalmacija i sloboda

Knin je pao 4. prosinca 1944. nakon duge, iscrpljujuće bitke, s velikim brojem mrtvih na objema stranama. Tom je operacijom oslobođena kontinentalna Dalmacija i gotovo svi njezini otoci. Oslobođena? Možda glagolski oblik nije prikladan. Dalmacija se oslobodila. Sama. Naravno, ne bi mogla protiv fašističkih sila sama. Da Sovjetski Savez, nakon početnog i neoprostivog paktiranja s Hitlerom, nije pronašao izgubljen obraz i na svoja pleća primio najteži udarac (plaćen s 20 milijuna mrtvih) i zatim ga uzvratio nemilosrdno, od Staljingrada preko Kurska do Berlina, da...

Inoslav Bešker     08. prosinca 2020.

...
Dalmacija
Knin – ključ slobode Dalmacije

Ovaj tjedan obilježavamo 76. godišnjicu oslobođenja Dalmacije i potpunu realizaciju težnje o vraćanju cijele regije pod okrilje matice zemlje u skladu s odlukama ZAVNOH-a. Time je utrt put i konačnom porazu kvislinške vlasti NDH koja je na početku Drugog svjetskog rata predala Italiji dijelove Dalmacije kojima dotad nije upravljala. Nakon Mussolinijeve kapitulacije Dalmacija je formalno ušla u sastav NDH, no ustaška vlast bila je doslovce samo sluga njemačkim okupatorima, stvarnim vladarima. Kao dan oslobođenja Dalmacije uzima se 3. prosinca i...

VeDRA     30. studenog 2020.

...
Knin
VeDRA u Kninu na jubileju Oluje

Ove godine je proslava obljetnice Oluje u Kninu po mnogo čemu bila povijesna. Bila je to 25. godišnjica velike vojne pobjede, s nje su upućene važne poruke predstavnika Vlade i lidera srpske zajednice u Hrvatskoj, i otvoreni su putevi prema uspostavi boljeg međunacionalnog povjerenja. I VeDRA je bila na proslavi na glavnim kninskom trgu, a bila je to prilika i za slikanje čelnika naše udruge s pripadnicima slavnih »Paukova«.

VeDRA     05. kolovoza 2020.