Tito i jugoslavenski komunisti: Uspjesi, neuspjesi, naslijeđe

Za nešto više od mjesec dana bit će 80-godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a, formativnog događaja za stvaranje i identitet tzv. »Druge« Jugoslavije, one koja je bila socijalistička federativna republika. U međuvremenu je prošlo i više od 30 godina od njenog neslavnog i tragičnog kraja, kojemu je uslijedio rat s više od 125.000 ljudskih žrtava. Prije nje rat, poslije nje isto rat. Neki će stoga socijalističku Jugoslaviju pamtiti kao intermezzo, kao period mira među ratovima, a možda i kao tvorevinu koja je postojala u uvjetima »zamrznutog konflikta«, u kojem je bila frižider.

Kad su se raspadale socijalističke federacije u Evropi, metafora o frižideru bila je popularna. Neki autori su sukobe koji su potom nastali na rubovima Sovjetskog Saveza i u centralnim dijelovima Jugoslavije interpretirali tako da su govorili da je socijalizam bio veliki frižider koji je zamrzavao stanje kako ono ne bi eskaliralo u konflikt. Uostalom, cijela je Evropa u to doba bila u »hladnom« ratu.

Međutim, takva bi interpretacija bila samo djelomično točna. Kao što sam objasnio u svojim člancima koji će sakupljeni biti uskoro objavljeni u knjizi Uvod u Jugoslaviju, te u svojoj prethodnoj knjizi – Jugoslavija: država koja je odumrla, ni raspad Jugoslavije ni rat koji je uslijedio nisu bili neizbježni, a naročito nisu bili izraz neke vječne mržnje među jugoslavenskim narodima. Isto tako oprezan treba biti i s interpretacijom Jugoslavije kao antiratnog projekta, odnosno kao perioda mira između ratova. Ona je nastala u ratu – i to dvaput – te je stoga rat bio njeno rodno mjesto, upisan u njenu ličnu kartu kao dio njena identiteta. Rat je korišten da bi se opravdala i objasnila potreba za Jugoslavijom. Glavni identitetski izazov, kao i društveni i politički, s kojim se suočavala od svog početka pa do kraja, bio je: kako u jedno sliti ljude i narode koji su u nedavnoj prošlosti ratovali jedni protiv drugih. Kako zaboraviti ratove: Balkanski, Prvi svjetski i Drugi svjetski? Ova druga dva su bila naročito destruktivna za kasnije formiranje osjećaja zajedništva jer su se unutar njih vodili posebni intra-etnički sukobi: ne samo Jugoslaveni protiv drugih Jugoslavena, nego i Srbi protiv Srba, Hrvati protiv Hrvata i sl.

Jugoslavija je pokušavala – i uspijevala – održati mir u okolnostima globalnog mira, ali je taj mir ovisio i o stabilnosti globalnog poretka. Ali, njena daljnja sudbina ovisila je i o načinu na koji je sebe samu vidjela, odnosno o identitetu kojeg je svjesno stvarala – pokušavajući primijeniti marksističke ideje na društvenu stvarnost koju je transformirala. Način na koji je sebe oblikovala i preoblikovala (kroz stalni proces reformi u okviru onoga što je trebao biti »prijelazni period«) značajno je doprinio njenom nestanku a onda i ratu. Moglo bi se stoga reći isto tako da je ona bila »s oba kraja« (da iskoristimo Đinđićevu metaforu o »svijeći koja gori sa oba kraja«) povezana s ratom – s plamenom rata i nasilja. Uzmemo li u obzir i Drugi svjetski rat, kad je Jugoslavija i dalje de iure postojala, premda je u stvarnosti bila okupirana i raskomadana, moglo bi se reći i da je gorjela i po sredini. Paradoksalno, premda ne slučajno, socijalistička vlast je plamenove odabrala za jedan od svojih simbola – te ih je prikazala u jugoslavenskom grbu. (Uz to još i plamenove uz žito! Što je moglo poći po zlu nakon toga?)

Isticanje ove dileme – da li socijalističku Jugoslaviju, a time i njenu oficijelnu, vladajuću, ljevicu (Komunističku partiju Jugoslavije / Savez komunista Jugoslavije) interpretirati kao ratnog profitera u 1941. – 1945. i onoga tko je stvorio presudne uvjete i iz čijeg su gnijezda uzletjeli glavni akteri rata iz 1991. – 1995., ili pak kao tvorca jednog relativno dugog mirnog razdoblja između 1945. i 1991. – pokazuje nam da je historijske događaje, periode i epohe moguće, naravno, veoma različito, pa i oprečno interpretirati, a da pritom ne odstupimo mnogo od činjenica. Kao ljudi akademskog interesa, morali bismo povijesne događaje interpretirati u njihovoj složenosti, bez obzira koliko to bilo neprihvatljivo masovnim medijima koji traže jednostavnost i pamtljivost. Način na koji interpretiramo prošlost – kao i sadašnjost – ukazuje na naše namjere, te čini fundamentalni dio procesa iskazivanja, a također i stvaranja, našeg identiteta. Po priči koju ispričamo vidjet će se tko smo. I: da li uopšte jesmo? Ili pričamo tuđu priču, onu koja nam je nametnuta od drugih pa smo je samo preuzeli bez mnogo razmišljanja – bilo iz oportunizma ili iz slabosti pozicije u kojoj se nalazimo suočeni sa novim hegemonijskim diskursom, iza kojeg stoji politička vlast u zemlji i duh vremena u globalnim okvirima?

Imenovanje, interpretiranje, »pisanje povijesti« – kad dolazi od strane političkih aktera – jest iskazivanje moći u odnosu na one kojima se uskraćuje da sami sebe opišu, da objasne svoje postupke i namjere, da napišu svoju povijest, kao subjekti a ne objekti. Premda slavna Marxova 11. teza o Feuerbachu govori o potrebi da se svijet mijenja, mijenjanje svijeta nije odvojeno niti može biti suprotstavljeno njegovom interpretiranju. Pravu poraženih ili neželjenih na interpretiranje prošlosti suprotstavlja se stvarna politička moć kroz procese ugušivanja ili isključivanja odnosno poništavanja (canceling). Nasuprot pluralizmu interpretacija, koji je za stvarno pluralistično i demokratsko društvo nužan, nameće se službeno sjećanje dok se alternativno onemogućuje – ponekad čak i kroz zakonske zabrane (npr. lustracije) ili fizičko uništavanje mjesta sjećanja (spomenike) ili knjige (što je Ante Lešaja u svojoj knjizi iz 2012. nazvao knjigocidom).

Sve to stvara strah – osjećaj, primjerice kod pripadnika nove, postsocijalističke, ljevice, da su se vratili u ilegalu. S druge strane, oni koji su se »transformirali« nakon socijalizma u neke nove stranke i uspjeli ostati na vlasti, često se drže vlasti kao »pijani plota« smatrajući da bi pad s vlasti bio bolan i za njih opasan. Sjetimo se samo izjave Mirjane Marković da su »oni« na vlast došli borbom i da bez borbe neće s nje otići.

I u jednom i u drugom slučaju, međutim, novi akteri ljevice odriču se svoje prošlosti. Oni govore o »trećem putu«, o »novoj ljevici«, o novom dobu »radikalnog centra« (sve su tri fraze giddensovsko-blairovske), a u našem slučaju više ne spominju ni revoluciju ni njene istaknute prvake, nego se ponašaju kao da je ljevica počela s njima. Najveća postignuća svojih nepriznatih roditelja prekrivaju valom šutnje i zaborava. Ispričavaju se za njihove zločine ali ne ističu njihove pobjede. Prihvaćaju izvana nametnutu krivnju za prošlost, ali ne spominju zasluge za modernizaciju, emancipaciju slabijih, za subjektiviranje onih koji su bili – u dugom historijskom periodu – samo objekti.

U svojim nedavno objavljenim knjigama, Todor Kuljić ukazuje da je upravo u odustajanju – dobrovoljnom ili izvana nametnutom – od prava na interpretiranje vlastite prošlosti jedan od važnih indikatora poraza suvremene ljevice. Njeni »službeni predstavnici« – danas razne socijaldemokratske i slične partije – prihvatili su da su prethodni režimi, socijalistički, bili »totalitarni«, da su bili nemogući, te se danas pokušavaju što više udaljiti od njih. Ali, čim je ljevica prihvatila desničarsku interpretaciju sebe same, ona je prestala biti subjekt i postala samo objekt – i to objekt mržnje, nasilja i prijezira. Kuljić smatra da je prvi korak prema oživljavanju lijeve alternative postojećem sistemu upravo u tome da se ljevica prestane samooptuživati i stalno braniti prihvaćanjem dominantnog narativa suvremene desnice. Svoje poraze treba prihvatiti kao privremene i epizodističke, a ne trajne i nesavladive. Kao što ni desnica nije prihvatila historijski poraz nacizma kao svoj definitivni poraz i kraj, tako ni ljevica ne treba prihvatiti poraz staljinizma kao svoj kraj. A naročito se to odnosi na antistaljinističku ljevicu, kao što je bila jugoslavenska nakon 1948. Svoja postignuća treba isticati kao takva, a ne zanemarivati ili dopuštati da ih prisvoje drugi akteri.

Koristeći primjer kojeg smo naveli na početku, ako desnica danas govori da je Jugoslavija bila jedan veliki neuspjeh, da od nje ništa nije ostalo, da je ona bila historijski promašaj, tamnica naroda, totalitarna država koja nije imala nikakve šanse za opstanak, dužnost je ljevice – ali i onih koji su istinski zainteresirani za činjenice, za prosvjetiteljski pristup interpretaciji prošlosti – da ukažu na jednostranost i netočnost takvih interpretacija.

Josip Broz Tito bio je centralna ličnost službene ljevice u Jugoslaviji u 20. stoljeću. U svoje doba bio je tretiran kao jedna od važnih ličnosti svjetske politike i povijesti, da bi danas – nakon 1990. – bio skoro pa zaboravljen u službenim sjećanjima, premda ne i u privatnim i društvenim. Nije zaboravljen ni u akademskim krugovima – i dalje se objavljuju njegove političke biografije, koje obično izazivaju interes čitatelja. Ali, paradoksalno, današnja (nepostojeća?) ljevica ga ne tretira kao svog velikana, pa ga skoro nitko ne koristi u političke svrhe. Ne smatra se nasljednikom njegova djela nego ga – u utrci s desnicom na njenom terenu – odbacuje i negira.

To je rezultat ljevici nametnute ocjene da od Titovog djela ništa nije ostalo i da je cijeli njegov projekt ne samo kolabirao nego i imao nesagledive štetne posljedice za »naše«, tj. »naš narod«. I doista, tako bi se moglo zaključiti na temelju više činjenica, koje desnica doista i eksploatira odnosno naglašava, pritom djelujući selektivno – birajući samo one činjenice koje joj odgovaraju, a zanemarujući one druge. Slom socijalizma u Europi, kojeg simbolizira 1989. godina kao godina pada Berlinskog zida, učinio je samu ideju socijalizma odioznom, nesuvremenom, utopijski nemogućom i »opasnom«. U devedesetima smo, navodno, živjeli u vrijeme liberalizma, a danas (nakon 11. septembra 2001.) sve više u svijetu konzervativizma i nacionalizma, od kojih su neki vrlo nasilni. Dok je liberalizam ideološki polubrat socijalizma (preko zajedničke majke – prosvjetiteljstva), konzervativizam je njegov smrtni neprijatelj, koliko god da se suvremena ljevica danas (pogrešno i politički štetno) propinjala da se bori prije svega protiv »neoliberalizma«.

U bijegu iz irelevantnosti, mnoge prethodno komunističke partije sada su nominalno postale socijalističke ali su u stvarnosti postale desne, nacionalističke, nasilne i ratničke. To nije bio radikalan zaokret, jer je lijevi nacionalizam u njima već i ranije, dok su bile vladajuće, našao udobno mjesto. Odnos nacionalizma i socijalizma je složen i ne služi na čast ljevici. Nacionalizam je, podsjetimo, pretpolitička doktrina, koja pokušava pod isti svod ujediniti ljevicu, desnicu i centar kako bi postigla svoj glavni cilj: stvaranje, jačanje, održanje nacionalne države. Lijevi nacionalizam može biti isto tako nasilan – i isto tako nenasilan – kao i desni. (O tome tek treba više reći, možda u nekom drugom članku.)

Jugoslavenska je komunistička partija – premda nominalno, a i u stvarnosti, internacionalistička – bila ujedno i graditeljica nacija i njihovih »nacionalnih država«. Premda je isticala slogan »nacionalna po formi, a socijalistička po sadržaju«, ona je sve više bila upravo suprotno: »socijalistička po formi, a nacionalistička po sadržaju«. Nacionalizam se udobno smjestio u gnijezdu koje mu je splela socijalistička konstrukcija jugoslavenskog (kon)federalizma. Socijalistička ideja – da je nacionalizam definitivno, tj. nepovratno poražen slomom nacizma – pokazala se netočnom. Ideje, pa čak ni ovako radikalne kao što je bio nacizam (koji je u tom smislu možda doista jedina djelomična iznimka), ne nestaju jednom kad su poražene. One prelaze u hibernaciju, iz koje ih je moguće probuditi. Prošlost ima duge sjenke i duge »repove«. Ona nije struja, koju je moguće isključiti ili uključiti pa će time nastati mrak ili svjetlost. Mi stalno živimo s posljedicama prethodnih epoha, stalno u sjeni nezavršene prošlosti. Stvar je u tome kako tu prošlost koristimo, koliko je ignoriramo i želimo prevladati a koliko oživjeti za svoje sadašnje ciljeve.

Baš kao što su moderne nacionalne države nastale unutar prethodnih imperija, koji su im često dali granice, formu i priznanje subjektiviteta, tako su i nakon 1989. nove države nastale u granicama i od subjekata koji su formirani u socijalističkom periodu, kroz jugoslavenski (i sovjetski i čehoslovački) federalizam. Ono što su postigle u tim prethodnim, navodno antinacionalističkim, epohama, legitimirale su kroz principe prava naroda na samoodređenje i uti possidetis, pozivajući se na prethodno stanje kako bi uspostavile novo. U tom smislu, 1989. je više – ili barem podjednako – bila liberalna koliko i nacionalistička odnosno suverenistička »refolucija«. Ne revolucija, jer staro nije srušeno da bi bilo u potpunosti negirano, nego da bi bilo samo selektivno negirano a istodobno selektivno afirmirano. Ali, u oba slučaja: i u odnosu prema imperijalnom periodu i u odnosu prema (kvazi-antinacionalističkom) socijalizmu, nacionalizam je bio patricidan. Ubio je onoga tko ga je omogućio i ojačao, prisvajajući potom – kroz »ostavinski postupak« sve ono što su »roditelji« stvorili. I imperijalno doba i socijalističko u svojoj su utrobi stvorili neprijatelja koji ih je na kraju ubio.

Novi, oslobođeni, nacionalizam – pobjednik pada socijalizma – danas svoje roditelje pronalazi u davnim predimperijalnim i predsocijalističkim periodima, pozivajući se na nemanjićku Srbiju, predosmanističku Bosnu, pred-habsburško hrvatsko kraljevstvo, antičku Makedoniju. Nikola Petković u svojoj knjizi »O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?« naziva taj proces hiber-Nacijom, a mogli bismo ga nazvati i reinkar-Nacijom, jer se nova nacija interpretira kao direktni potomak davne prošlosti, pri čemu zanemaruje blisku prošlost, neposredne pretke. Radi se o paradoksalnoj slici vlastite prošlosti, koja više liči na bajku o Trnoružici, nego na stvarnu historiografsku analizu.

Lijevi nacionalizam danas KPJ/SKJ ne spominje uopće, a Tita – i njegove drugove, npr. Kardelja i Rankovića – samo tamo gdje su »zaslužni« za nacionalnu, ne za klasnu ili individualnu emancipaciju, ne tamo gdje su zaslužni za modernizaciju i deprovincijalizaciju društva. To se događa premda su mnogi akteri koji danas zagovaraju nacionalizam, pa i neoimperijalizam (putinovskog tipa), ponikli iz komunističke partije. To se odnosi i na visoke političare kao i na »duboku državu«, pripadnike tajnih službi, zaposlene u administraciji i državnim službama, od kojih je najveći dio lako i lagodno prešao u službu novog sistema, krijući danas velike dijelove svoje autobiografije (o čemu Kuljić piše u svom članku o političkoj upotrebi autobiografija, kojeg smo objavili u časopisu Tragovi 2022. godine). Pozivaju se na jugoslavenske ustave samo tamo gdje su oni omogućili separatizam, a ne tamo gdje su normirali principe demokratije, zasnovane ne na nadmetanju političkih elita kroz političke partije svake četiri godine, nego na participaciji u procesu odlučivanja o dobiti proizašloj iz rada, tamo gdje se rad stvara.

Samoupravljanje, velika ideja jugoslavenskog socijalizma, danas se tretira kao samo politička parola, bez nekog stvarnog efekta na stvarnost. A u stvarnosti je, međutim, njome ipak oproban jedan alternativni model upravljanja, jedna alternativa dotadašnjem (a možda i današnjem) modelu odnosa rada i kapitala. Samoupravljanje je, osim toga, obuhvatilo milijune radnika i drugih, koji su participirali – makar najčešće samo formalno – u procesu odlučivanja tamo gdje im je on bio najvažniji. Samoupravljanje je, kao što pišem u Uvodu u Jugoslaviju, bilo i nova teorija demokratije i nova teorija države, kao i snažan motivacijski pokretač društvenog, posebno privrednog, razvitka. Ono je negiralo ispravnost i sovjetskog »državnog socijalizma« i zapadnog svođenja svega na kompeticiju uvijek istih elita, bez stvarnog uključivanja naroda u procese odlučivanja. Samoupravljanje je bilo oblik samoodređenja naroda – zapravo onaj oblik koji nije nužno (niti prevashodno) podrazumijevao separatizam i secesionizam, nego pravo naroda da odlučuje o svojoj sudbini bez nekog stranog vladara, a u budućnosti možda i bez vladara općenito. Premda izvorno nije bilo ideja jugoslavenskih komunista, samoupravljanje je upravo u Jugoslaviji postalo esencija političkog sistema, na kojeg je tadašnja kritička ljevica i na Zapadu i na Istoku, pa i na Sjeveru i na Jugu gledala kao na ozbiljnu alternativu dvama sistemima – istočnom i zapadnom – koji su bili u krizi (naročito npr. 1968.). Premda poraženo, samoupravljanje dakle danas ipak predstavlja tekovinu koje se ljevica u postjugoslavenskim zemljama ne bi trebala stidjeti. Kad pogledamo što je nastupilo nakon njega, kad se sjetimo fraze da nema alternative postojećem sistemu koji je izraz kraja povijesti, te da je ne treba (alternativu) ni tražiti jer nije moguća, čak ni u sferi mišljenja; kad vidimo da se nejednakost povećava i unutar društava i u globalnoj areni, postavljamo s razlogom pitanje: nije li traganje za alternativom i danas aktualno, nije li i danas nužno?

Druga velika ideja jugoslavenske ljevice odnosi se na ideju bratstva i jedinstva. Ta se parola s vremenom »izgubila« i u samoj Jugoslaviji, te je zamijenjena neutralnijom i po sadržaju drukčijom idejom – »zajedništva«, te »dogovaranja« odnosno konsenzusa između republika i pokrajina, naroda i narodnosti. Ideja bratstva nije, naravno, izvorna ideja jugoslavenskog socijalizma, nego ima svoje korijene u Francuskoj revoluciji. Ali, kao i drugi marksisti, i jugoslavenski su smatrali da je socijalistička revolucija pokušaj ostvarivanja onih ciljeva i ideala koje je proglasila prethodna, buržoaska, revolucija ali ih nikad nije ostvarila, jer nije mogla budući da je klasa koja ju je izvela ujedno i ona koja ju je »zakopala«. Socijalistička revolucija je bila zapravo »popravni ispit« Francuske revolucije (1789.), koja je pokušala ostvariti upravo ono što je ona proklamirala: slobodu, bratstvo i jednakost. Smatrala je da slobode nema bez bratstva i jednakosti, te da je liberalno-demokratski poredak bio neuspješan upravo stoga što je odvojio ideju slobode od ideje društvene solidarnosti.

Kritika jugoslavenskog socijalističkog »eksperimenta« (kako ga je nazvao Dennison Rusinow 1977. godine) mogla bi započeti kritikom njegova relativiziranja i čak i odbacivanja ideje bratstva i jedinstva, i to u oba aspekta. Bratstvo je relativizirano time što se sama ideja jugoslavenstva kao političkog koncepta postupno odbacivala, budući da je prevladala ideja o »odumiranju države«, a time i Jugoslavije kao države. Jedinstvo je, također, u jednom momentu postalo »sporno« – budući da je neke (ponajviše kriptonacionalistički orijentirane političare republika i pokrajina) podsjećalo na unitarističke koncepte organizacije države, bilo Kraljevine Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza. Pa ipak, socijalistička je Jugoslavija pokušala stvoriti ravnotežu moći unutar same zemlje, gradeći na kompromisima, izbjegavajući konfrontacije. Uvela je sistem konsenzusa, ideju nepovredivosti granica, prihvatila je i priznala samostalnost (tj. autonomiju: pojam koji je ključan za prosvjetiteljski utemeljene poretke i koja je prva bila na udaru od strane snaga konzervativizma i desnog nacionalizma, već kroz njihovo derogirajuće imenovanje tzv. autonomaštva, npr. u antibirokratskoj revoluciji) raznim identitetima (nacijama) koje ranije nisu bile priznate, te je naročito favorizirala male narode u odnosu na velike. Smatrala je da je smisao socijalizma u tome da mali narodi budu zaštićeni, jer se time ispravljaju historijske nepravde koje su im učinjene u prošlosti. Socijalizam je bio na strani manjina, premda ne svih i ne uvijek – npr. nije štitio klasne protivnike, niti »domaće izdajnike«, nego samo one manje narode koji su pokazivali lojalnost samom poretku. Ali, u sistemu koji je sav bio nominalno zasnovan na ideji pravednosti i jednakosti, bilo je logično da veći i mali narodi budu tretirani jednako, a da bi to bilo moguće, bilo je logično da se uvedu mehanizmi tzv. »pozitivne diskriminacije« manjih naroda u odnosu na veće. Sistem nije bio stvoren na ideji »većine« i »manjine«, pa su i manji znali da mogu dobiti više od vladara kojemu pokažu lojalnost nego u direktnim pregovorima s većinom, kao što bi bilo u građanskoj demokraciji. Tek se s raspadom socijalizma i Jugoslavije vidjelo kakve su tragične posljedice nastale uvođenjem jednostavne (»kvantitativne«) demokracije bez autonomije. Većinski narodi su svugdje iskoristili svoju brojčanu nadmoć da istisnu ili čak i unište manjine na »svom« tlu. Napuštanje ideje bratstva i jedinstva nakon raspada Jugoslavije proizvelo je neopisivu tragediju za manje narode i manjine – oni su, uz Jugoslavene (čiji je status bio potpuno ignoriran i nepriznat) – postali najveće žrtve novog, »demokratskog« nacionalizma.

Treća velika ideja socijalističke Jugoslavije bilo je nesvrstavanje. Vanjska politika nesvrstavanja bila je rezultat koliko okolnosti izvan kontrole same jugoslavenske političke klase, toliko i njene marksističke, antiimperijalističke, vizije koja se temeljila na ideji prava naroda na samoodređenje, na ideji demokratizacije međunarodnih odnosa, te na zaštiti i promoviranju interesa historijski potlačenih naroda (bivših kolonija) koje su se oslobodile – ili su ostavljene slobodnima – od kontrole imperijalnih centara. Bila je usklađena s unutarnjom politikom – obje su se gradile na ideji zaštite malih i dotad neravnopravnih naroda kako bi se smanjila razlika između globalnog centra i periferije, odnosno između Sjevera i Juga. Ideja nesvrstavanja bila je moguća zbog karaktera međunarodnog poretka, zbog bipolarnosti u Evropi i u većem dijelu svijeta. Države vode svoje vanjske politike ne uvijek onako kako žele, nego onako kako mogu u okolnostima na koje nisu imale presudnog utjecaja. Pa ipak, od njih zavisi kako vide svijet i svoju snagu u svijetu, te – imaju li viziju transformacije svjetskog poretka ili su zainteresirane primarno za njegovo očuvanje. Jugoslavija je našla tačku na kojoj je mogla balansirati između te dvije opcije: s jedne je strane branila status quo (protiveći se nasilnim promjenama granica, organiziranju promjena režima u drugim zemljama) i zagovarajući politiku »miroljubive aktivne koegzistencije« režima s različitim društvenim vrijednostima; a s druge je promovirala postupnu ali upornu transformaciju svjetskog poretka, kako bi on postao što pravedniji i inkluzivniji. Pod demokratizacijom međunarodnih odnosa podrazumijevala je uključivanje sviju – i to kao uvaženih, ako ne i ravnopravnih, partnera – u procese odlučivanja o glavnim pitanjima globalne politike. Pritom je Jugoslavija i u vanjskoj politici, kao i u domaćoj, zapravo poticala nacionalizam nasuprot imperijalizmu, smatrajući da je socijalistički karakter novih nacionalnih država dovoljna brana nekontroliranoj ekspanziji nacionalizma koji je u 20. stoljeću u Evropi već prouzročio dva svjetska rata.

---

Što je danas ostalo od tih ideja i prakse koja se zasnivala na njima? Malo toga. Samoupravljanje je napušteno u svim zemljama nekadašnje Jugoslavije, te je zamijenjeno državnim vlasništvom koje je potom privatizirano u procesu koji nije poštivao prava vlasnika, tj. društva. Država nije isto što i društvo, te se stoga njeno pojavljivanje kao vlasnika može osporiti – naročito stoga što se u samoj Jugoslaviji isticala razlika između društvenog i državnog. Socijalizam nije bio etatizam. On je razvijao ulogu društva, a smanjivao i potiskivao ulogu države, koja je – osim toga – trebala odumrijeti. Socijalizam je smatrao da je to uspješniji što je država slabija. U tome je bio i jedan – a ja bih rekao i glavni – uzrok permanentnog slabljenja Jugoslavije, ali i njenih republika i pokrajina, uzrok koji je vodilo njenom (odnosno: njihovom) raspadu. Kakve su posljedice toga procesa? Ekonomske analize prepuštam onima koji su u tom polju stručniji, od kojih neki ukazuju da je ekonomski rast u godinama nakon Jugoslavije, odnosno čak i nakon rata iz devedesetih, u novim zemljama sporiji nego što je bio u Jugoslaviji, čak i kad se uzme u obzir kriza iz 1980-ih (npr. Miljenko Antić u Tragovima 1, 2022). Ali, u političkom smislu, napuštanje samoupravljanja uništilo je koncept radničke klase i radnih ljudi, te je identitete mnogih iz sfere rada i radništva (identifikacije s poduzećem) transformiralo prema nacionalnom. (v. npr. studija o Borovu u štrajku Svena Cveka, Jasne Račić i Snježane Ivčić iz 2019.). Danas se u Hrvatskoj, primjerice, u potpunosti izbjegava čak i riječ radnik, te se umjesto toga koristi djelatnik, a klasu se ne spominje. Jedan je desni političar čak u devedesetima predlagao da se umjesto toga govori o stališima, odnosno staležima, dakle da se vrati pojam koji je ukinut Francuskom revolucijom. Sasvim primjereno namjeri da se ponište svi rezultati prosvjetiteljstva, te obje revolucije koje su se u međuvremenu dogodile!

Napuštanje politike bratstva i jedinstva imalo je još negativnije posljedice, koje možda ne treba ni elaborirati, budući da su očigledne. Promoviranje negativnih emocija i odnosa umjesto pozitivnih između jugoslovenskih naroda, kao i njih i manjina (odnosno narodnosti, npr. Albanaca) služilo je kao izgovor za tezu da oni ne mogu živjeti zajedno, u istom državnom okviru, pa čak ni jedni pored drugih, kao mirni susjedi. Mržnja nije dovela do raspada Jugoslavije niti do rata – nego je proizvedena zbog raspada Jugoslavije i rata, odnosno zbog nezavisnosti koja se mogla ostvariti samo ratom. Da bi se objasnila potreba za nezavisnošću, bilo je potrebno stvoriti stanje u kojem jugoslavenski narodi ne samo da ne mogu živjeti zajedno pod istim državnim krovom, nego ni kao dobri susjedi. To je učinjeno nasilnim razbijanjem svih onih gradova i sela, porodica i drugih oblika društvenosti koji su ukazivali na suprotno. I danas živimo u tom poslijeratnom stanju, u kojem dominantni narativi krive Jugoslaviju i socijalizam (koji doista nisu bez krivice) a ne nacionalizam i šovinizam – i za svoje žrtve i za svoje neuspjehe. Jugoslavija, posebno socijalistička, pritom nije nevina – jer je i sama doprinijela ponovnom uskrsavanju nacionalizma i šovinizma za kojeg je smatrala da je historijski poražen zbog vojnog poraza u Drugom svjetskom ratu. Ona je, što zbog svog normativnog hiperoptimizma o ljudskoj prirodi, a što zbog političkog oportunizma koji se temeljio na pesimističkim ocjenama o spremnosti jugoslavenskih naroda da izgrade svoju novu zajednicu – jugoslavensku – radio u korist vlastite štete. Nasuprot Kantovoj ideji o »samoobnavljajućem miru«, o poretku koji se sam stalno regenerira kako bi proizvodio harmoniju i mir, jugoslavenski je socijalistički projekt u jednom momentu postao samorazarajući, suicidalno inzistirajući na nepovjerenju i gradeći sebe samog na ideji da će oni drugi unutar same Jugoslavije raditi protiv nas, te stoga treba postavljati brane za takve unutarnje hegemonističke težnje. Jugoslavija se – naročito u svojoj zadnjoj, četvrtoj, fazi – branila od sebe same. Kao što je 1984. u svom velikom djelu Sistem i kriza ukazao Jovan Mirić, ona je polazila od toga da je nepovjerenje među republikama i pokrajinama konstanta. Na tome se nije mogla uspostaviti zajednica.

Pa ipak, u odnosu na ono što je uslijedilo nakon njena kraja, Jugoslavija se danas ističe kao svjetla točka naših nacionalnih historija, bez obzira koliko to negirali današnji dizajneri i tvorci novih, postjugoslavenskih, nacionalnih identiteta. Čak i iz njihove, nacionalističke, perspektive, Jugoslavija je neizostavni (premda skriveni i nepriznati) generator nacionalnih država i nacija. Iz perspektive srpskog nacionalizma, primjerice, teško je negirati da je socijalistička Jugoslavija obnovila srpsku državu, Socijalističku Republiku Srbiju, koja je sebe definirala (a tako je bila definirana i u jugoslavenskim ustavima) kao nacionalnu državu srpskog naroda, s pravom na samoodređenje i visoku političku autonomiju, te potencijalnim pravom na odcjepljenje. Titovi partizani obnovili su Srbiju (premda ne u onim granicama koje je ona imala nakon Balkanskih ratova i tokom Prvog svjetskog rata), koju je Kraljevina SHS (Jugoslavija) ukinula kao politički entitet, prvi puta nakon 1817. Tito je stoga obnovitelj srpske državnosti – kao i hrvatske, crnogorske, slovenske, makedonske i bosansko-hercegovačke. U mnogim od ovih slučajeva moglo bi se reći i da je tvorac, a ne obnovitelj, jer su rudimentarni oblici državnosti u tim slučajevima (npr. bosansko-hercegovačkom, slovenskom i makedonskom) postojali samo u predimperijalno doba, u dalekoj prošlosti.

Pritom, on nije bio – čak ni kasnije, kad je zbog toga bio izložen brojnim političkim pritiscima zbog kojih je, kao čovjek kompromisa u svojoj kasnoj životnoj dobi, popuštao i »davao« koncesije, decentralizirajući zemlju – separatist, nego je inzistirao na očuvanju Jugoslavije. Možemo ga kritizirati što je bio suviše popustljiv prema nacionalizmu drugih, prije svega prema nacionalizmu koji je koristio Savez komunista da bi postigao svoje ciljeve, ali teško da ga se može nazvati nacionalistom – bilo unitarističkim (jugoslavenskim) ili separatističkim (hrvatsko-slovenačkim). To, međutim, ne umanjuje njegovu tzv. »objektivnu« odgovornost za transformaciju Jugoslavije u smjeru konfederacije separatnih država, niti za permanentno oslabljivanje zajedništva, veza koje bi proizvele jednoga dana jugoslavenski demos, za kojega je bilo više želje u narodu nego u vlasti. Način na koji su se njegovi nasljednici u partijskom i državnom vrhu ponašali, govoreći ’poslije Tita – Tito’, a radeći na temelju ideje ’poslije Tita – nikad više Tito’, dovoljno govori o tome u kojoj je mjeri on s vremenom postajalo »tolerirana iznimka« i dio »neželjene elite« (premda ga Latinka Perović nije uvrstila u svoju knjigu eseja, objavljenu 2015.), a ne esencija samog sistema. Uostalom, odlukom da bude kvaziimperijalni vladar a ne demokratski predsjednik Republike, stvorio je mogućnost da Jugoslavija, koja je nastala kao antipod imperijalnoj prošlosti njenog naroda (ili njenih naroda) i sama postane kvaziimperija. Stoga Erik Hobsbawm ima pravo kad raspad Jugoslavije interpretira kao »novu 1918«, kao kraj replike imperija i pobjedu koncepta nacionalnih država koji je nastupio sa 70-godišnjim kašnjenjem. Pitanje je, međutim, hoće li mu buduća povijest to uzeti za zlo ili kao zaslugu. I Europska unija je, naime, kvaziimperij koji suzbija i ograničava suverenost nacionalnih država upravo u strahu od njihova nasilnog nacionalizma.

Desnica danas koristi Jugoslaviju kao neprijateljsko Drugo nasuprot kojemu gradi svoje nove interpretacije nacionalnih identiteta. Oni su svi antijugoslavenski, pri čemu Jugoslaviju interpretiraju vrlo selektivno i u velikoj mjeri lažno, falsificirajući ono što je ona u stvarnosti – a i normativno, naročito u svojoj zadnjoj fazi, nakon 1974. – bila. Jugoslavija je laki protivnik, jer je nema. Nema ni Jugoslavena, premda je ostala jugosfera (kako ju je nazvao Tim Judah), a ostale su i privatne uspomene na nju – danas politički »nekorektne« i stoga uglavnom izvan javnog prostora. Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci i Bošnjaci su preživjeli Jugoslaviju, ali Jugoslaveni nisu. Ali time što je koriste kao neprijateljsko Drugo oni istodobno produžavaju relevantnost same Jugoslavije u doba postjugoslavenstva koje postoji upravo zbog te relevantnosti, bez obzira što o tome govorila i pisala Mirjana Kasapović. Jugoslavija je danas, kako sam napisao u svojoj novoj knjizi, Uvod u Jugoslaviju, »sveprisutna i neprisutna«. Ona lebdi u zraku i koristi se za oblikovanje novih identiteta Srba, Hrvata i drugih, a istodobno ju se ne spominje, nego se o njoj govori kao o »bivšoj državi«. No, to da je ipak prisutna u svijesti ljudi, kao i političkih klasa novih država, pokazuje i činjenica da je recimo Hrvatska 1997. smatrala da je potrebno ustavnim članom (135.) zabraniti bilo kakvo pokretanje postupka udruživanja u novu Jugoslaviju ili neke slične balkanske asocijacije. Taj članak ustava bio bi potpuno nepotreban da i sama nacionalistička elita u Hrvatskoj nije – čak i nakon velike pobjede koju je ostvarila 1995. – smatrala da postoji opasnost od njenog »uskrsnuća« u ovom ili onom obliku.

Nove države znaju da nije sve što je Jugoslavija stvorila propalo, premda to neće da priznaju. Primjerice, sve one danas priznaju granice koje su nastale u socijalističkoj Jugoslaviji – čak i Srbija, koja je praktički do 1993. a de iure do 1996. (kad je priznala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u njihovim jugoslavenskim granicama) imala dileme oko tih granica, tvrdeći da su nepravedne i predlažući da se promijene. Pa ipak, Miloševićeva Srbija je odbila priznati Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu te se s njima ujediniti – prvoj je već 1993. uvela sankcije, a drugu je pustila da propadne sama. Granicu s Makedonijom – koja bi, u stvarnosti, mogla biti najviše »sporna«, budući da je zbog socijalističke Jugoslavije ta republika odvojena od Srbije u okviru koje je ušla u Jugoslaviju 1918. – nikad nije službeno osporavala, nego se 1992. iz Makedonije povukla bez ikakvog sukoba, u okviru jedinog »baršunastog razvoda« u prvim godinama ratnog sukoba. Granicu sa Crnom Gorom također nije osporavala, te je 2006. priznala rezultate referenduma i nezavisnost te zemlje, postajući time i sama nezavisna – premda o nezavisnosti nikad nije imala referendum.

Štoviše, Srbija se danas poziva na svoje »avnojske« tj. socijalističke granice, inzistirajući na zaključcima Badinterove komisije iz 1991., te smatrajući da je izdvajanje Kosova i njegovo proglašenje nezavisnosti, nelegalno i protivno principima međunarodnog prava. Premda je 1991. bila jedina koja je osporavala granice nastale u socijalističkoj Jugoslaviji, Srbija je danas ona postjugoslavenska republika koja na njima možda najčvršće inzistira. Pritom, međutim, ne spominje onoga tko je granice stvorio i odredio – pa se, recimo, na srpskoj desnici i danas kritizira ili ignorira Milovana Đilasa, koji je u tome sudjelovao i koji je u nedavno objavljenim dnevničkim zapisima objasnio kako se odlučivalo pri određivanju granica.

Slično je i sa politikom nesvrstanosti, koju Srbija danas smatra pretečom vlastite politike vojne neutralnosti, pa je stoga organizirala međunarodni skup povodom 60-godišnjice Beogradske konferencije, 2021. godine. Ali, kad strani državnici iz nesvrstanih zemalja dođu u Beograd i pozitivno govore o nesvrstavanju, srpsko političko rukovodstvo ih ne želi povesti na Titov grob, da osnivaču nesvrstavanja odaju počast. Dužnost je srpske ljevice, ako je ima, da ih na to podsjeti.

Konačno, još je jedna tekovina socijalističke Jugoslavije preživjela raspad zemlje – a to je republikanizam. Premda su Srbija, Crna Gora pa čak i Hrvatska (što je posebno paradoksalno, s obzirom da je republikanizam bila glavna odrednica hrvatske politike od 1918. do danas) na svoje zastave nakon stjecanja nezavisnosti postavile krune, nijedna od postjugoslavenskih zemalja nije ukinula republikanski oblik vladavine i vratila monarhijski. Republikanizam, kao i brojna prava žena koja su ostvarena u doba socijalizma, postali su trajna tekovina tog poretka, te bi svaka ljevica na njima trebala inzistirati i javno ukazivati na to gdje je izvor tih prava. To se odnosi i na modernizacijske trendove, na otpor dvama totalitarizmima – hitlerovskom nacizmu i staljinizmu – po kojima je Tito i danas poznat i cijenjen u demokratskom svijetu, naročito na ljevici. Također, odnosi se i na prava manjina, na koja nas danas upozoravaju iz svijeta koji je imao – pa i danas ima, čak i kad se radi o zemljama članicama EU – slabije mehanizme zaštite manjina i malih naroda od same socijalističke Jugoslavije.

S obzirom da sam dugo – deset godina – predavao u Škotskoj, a sada predajem u Hrvatskoj i Srbiji, imam i direktnog uvida u to kako se na Tita gleda u inozemstvu, a također i u to kako na njega gledaju nove generacije naših studenata. Ne mogu tvrditi da su moji studenti reprezentativni za cjelinu te generacije, ali njihovi zaključci ipak proizlaze iz temeljitijeg uvida u činjenice i profesionalnijeg pristupa prošlosti, pa stoga zaslužuju pažnju, makar na anegdotalnoj razini. U inozemstvu se o njemu i dalje piše uglavnom pozitivno, uzimajući u obzir kontekst njegova vremena. Tako su napisane i njegove nove biografije, npr. ona koju je u Njemačkoj 2020. objavila Marie-Janine Čalić, ili ona koju je 2010. objavio u Velikoj Britaniji Geoffrey Swain. Sjećam se dviju izjava mojih škotskih studenata u vezi s njim. Jednom je jedan od njih, obrazlažući zašto misli da je Tito velika – i pozitivna – historijska ličnost, rekao: »Suprotstavio se Staljinu i Hitleru, protiv kojih se borio kad mu nitko nije davao nikakve šanse da pobijedi, a uspio je nadmudriti i prevariti Churchilla. Za jedan život – dosta.« Drugi je naglasio da je Tito postigao dva velika cilja hrvatske politike – republikanizam i federalizam – kojeg je Hrvatima obećavao Stjepan Radić, a ostvario tek Josip Broz. »To je sve što mi Škoti želimo, ali nikako da dobijemo.«

To mu danas priznaje i većina hrvatskih studenata, kojima je on udaljena historijska ličnost, danas nespominjana u vladajućem diskursu u Hrvatskoj. Uz to, naglašavaju da je – premda diktator – bio zaštitnik Hrvatske od osvete nakon Drugog svjetskog rata, i da je Hrvatsku učinio zemljom-pobjednicom kroz svoj partizanski pokret. To mu je priznavao i Franjo Tuđman, koji je uz to isticao i ustave Jugoslavije, ne samo onaj iz 1974. nego i onaj iz 1946. i 1963., prema kojima je Hrvatska bila definirana kao nacionalna država Hrvata (ne spominjući da je bila ujedno i država Srba koji u njoj žive), pa je zato i zadržao njegovo ime u imenu najljepšeg zagrebačkog trga – Trga maršala Tita (sve dok mu radikalna desnica nije oduzela tu počast 2017. godine). Stariji ljudi, poput mog djeda, sjećali su se da su 1945. strahovali od ukidanja svake Hrvatske, pa i one Banovinske proglašene 1939., ali su doživjeli ne samo da je Hrvatska opstala nego i da su prvi šef jugoslavenske države, Ivan Ribar, i prvi predsjednik vlade, Josip Broz, bili Hrvati. »Dobili smo mnogo više nego što smo očekivali«, govorio je on, Hrvat iz Samobora.

Mladi srpski studenti, čak i kad su nacionalno orijentirani, priznaju mu da je za njegova vremena Srbija u svom sastavu imala Kosovo i Metohiju (i to unatoč albanizaciji pokrajine i njenoj sve većoj autonomiji koja je poticala separatizam i rezultirala sve manjim brojem Srba i drugih Slavena u pokrajini, o čemu u svojoj vrlo dobroj knjizi piše Petar Ristanović, 2019. godine), te da su i za njegova vremena svi Srbi (ili barem njihov najveći dio) živjeli u jednoj zemlji – Jugoslaviji, bez granica među njima i bez dominacije drugih nad njima, čak i tamo gdje su bili u manjini. Ističu da bi Srbija danas bila presretna kad bi mogla vratiti te – od desnice omražene i nelegitimne – »avnojske« granice, te kad bi mogla izbjeći stigmatizaciju koja joj se dogodila, ne bez njene krivice, nakon raspada Jugoslavije.

Za jednu nestalu – a time već po sebi neuspješnu – državu, privatna sjećanja na njena postignuća su dakle i dalje iznenađujuće pozitivna, ali te pozitivne aspekte, selektivno odabrane, u javnosti više koristi nacionalna desnica nego ljevica, koja ih ignorira i potiskuje iz javnog sjećanja. Možda je došao čas da se i ljevica osloni na ova postignuća socijalističke Jugoslavije i njenih socijalističkih republika pa da ih javno istakne – i time da se suprotstavi nametnutom desničarskom diskursu koji ih drži u stalnoj defenzivi i u situaciji da se pravdaju za nešto za što se ne bi trebali pravdati. Tek kad se oslobodi te nametnute krivice, ona možda može krenuti dalje – u konstruiranje novih, alternativnih, narativa o radničkim pravima, jednakosti u društvu i emancipaciji čovjeka u okvirima nove modernizacije.

Piše: Dejan Jović (Velike priče)