The stijeg

Kad čovjek radi posao novinara, dio je tog posla i suživot s kojekakvim hejterima. Vjerojatno nema istaknutijeg novinara koji u karijeri nije dobivao anonimne prijetnje, ljutite mailove ili prigovore na ulici. A u nekim slučajevima, »ljubitelji« će vašeg rada posegnuti i za starim, dobrim medijem komunikacije: poštom.

Takvog sam »ljubitelja« imao i ja. Tijekom duljeg razdoblja nepoznati mi je pošiljatelj drhtavog (vjerojatno staračkog) rukopisa na kućnu adresu razmjerno redovno slao pošiljke za koje je mislio da će me uzrujati. Zasipao je pomno izrezanim hemerotekama, iscrpno me izvještavao o tome što su o meni pisali Hodak, Slaven Letica ili Marijačić, a koji bi put sebi dao truda i kreirao fotomontaže u kojima se obračunavao s mojim stvarnim ili zamišljenim političkim idejama.

Jednog dana – pred nekoliko godina – dobio sam tako pismo od istog pošiljatelja. Rukopis je bio isti i prepoznatljiv. Ali – unutra nije bilo ni fotokopija ni fotomontaža. U pismo je bila umotana samo jedna jedina razglednica koja je na prednjoj strani imala trobojnicu sa zvijezdom u sredini: zastavu SFRJ. Ta me pošiljka, pamtim, prilično zbunila. Anonimni pošiljatelj uvijek mi je slao stvari za koje je držao da će mi dignuti živce. Isti je pošiljatelj, također, očito smatrao da sam ja »Jugoslaven« – što god to značilo. Stoga mi je poslao jugoslavensku zastavicu, a pritom nije razmišljao da mene, ako sam doista Jugoslaven, to ne bi trebalo ljutiti ili vrijeđati. Ako sam doista Jugoslaven, bit će mi naime drago što sam je dobio.

Zastavica na frižideru

Zapravo – tako je i bilo. »Memorabiliju« anonimnog hejtera magnetićem sam prilijepio za frižider, tamo gdje držim prilijepljene uspomene s putovanja i uspomene iz osobne prošlosti. Na istom su mjestu, u istog galeriji s uspomenama na mjesta i na vremena u kojima sam bio: Gruzija i Toronto, Bretanja i Munkov muzej, članstvo u Naš Hajduk, grb moje ratne postrojbe i bedž štrajkaške straže u Slobodnoj Dalmaciji. Uz svih njih – zastava SFR Jugoslavije. Dakle – još jednog mjesta i vremena na kojem sam bio, dulje nego i u jednom drugom mjestu i vremenu u svom mladom životu.

Tako sam prije sad već podosta vremena na svoj frižider magnetom zalijepio jugoslavensku zastavu. Napravio sam to a da pojma nisam imao da time kršim zakon. Ili – preciznije – da sam time prekršio javni red i mir jer sam vrijeđao ništa manje doli »moralne osjećaje građana«.

A da je tomu tako, doznali smo ovih dana. Mediji su izvijestili da je 47-godišnjak iz slavonske općine Jakšić pred koji dan kažnjen zbog remećenja javnog reda i mira jer je na kuću izvjesio istu tu jugoslavensku trobojku sa zvijezdom. Na nečiju dojavu policija je izašla na teren te sredovječnog Slavonca prijavila za »vrijeđanje moralnih osjećaja građana«. Zbog zadiranja u tankoćutno ćudoređe susjeda počinitelju prijeti drakonska prekršajna kazna od čak 20 eura. On sam se – navode mediji – požalio na dvostruke kriterije. »Trpim ustaška obilježja«, rekao je, »vješanje ustaških zastava. Ja sam protiv toga. Ustašija me osobno vrijeđa – otvoreno to govorim – ali trpim i šutim. I oni su ljudi, naravno, pa neka vješaju ako imaju tu potrebu«, požalio se počinitelj.

Da u Hrvatskoj ustaških ili ustašoidnih obilježja ima kojekuda, naravno, nikom od vas ne treba previše tumačiti. Vozi li se samo glavnim splitskim arterijama, čovjek će vidjeti barem šest ili sedam murala s HOS-ovim grbom i »ZDS«, sijaset murala s grbom s bijelim poljem, a na ušata »U« i svastike ne treba trošiti riječi. Svaki od kreatora tih djela uvrijedio je »moralne osjećaje građana« – ili, u najmanju ruku jednog građanina – a to sam ja. Suvišno je i reći da policija nije nikad našla za potrebno intervenirati prekršajno.

Zastava na korzu

Jakšićki slučaj nije prvi slučaj kad su moralno tankoćutni građani reagirali na upravo jednu jugoslavensku zastavu. Kad je prije dvije godine Rijeka bila Europska prijestolnica kulture, jedan je dio programskog performansa bio i taj da su na Korzu bile izložene zastave svih država kroz koje je Rijeka prošla (a bilo ih je, hvala lijepa, mnogo). Na Korzu su tako stajale austrijske i mađarske zastave, lav mletačke Serenissime. Vidljivo je izložena bila čak i zastava rasističke i slavofobne D‘Annunzijeve Rijeke. Historijski očito manjkavo upućeni denuncijant nije nju prijavio. Prijavio je samo onu jugoslavensku, oko koje je izbio komični i kratkotrajni skandal.

Sve se to događa u zemlji u kojoj su fašistički simboli koji doista »vrijeđaju moralne osjećaje« još uvijek notorno česti. Ali – događa se i u zemlji u kojoj su stjegovi i znakovi bivših država ionako kojekuda. Mletačke lavove naći ćete na svakom dalmatinskom i istarskom kaštelu. Iste mletačke lavove na jedrilice će izvjesiti mletački nautičari, kao gestu venetskog regionalizma. Dva habsburška lava na grbu su Rijeke.

Talijanske su zastave dio uređenja picerija i špageterija, dio ambalaže za pašte i mozzarellu, dok ćete austrijske pronaći kojekuda, od letka osiguravajućeg društva do reklame za skijanje. Ovog sam ljeta u šoltanskoj uvali vidio mađarsku jedrilicu s ogromnim stijegom na kojem su osim mađarske trobojnice bili i grbovi svih krunovinskih zemalja svetog Stjepana. Kao gesta hegemonističkog prisezanja zastava je uključivala i slavonski i hrvatski grb. Vrijeđa li taj iredentistički grb »moralne osjećaje građana«? Jesam li orbanovskog jedriličara možda trebao prijaviti? Bi li ga prijavio onaj isti denuncijant koji je u Jakšiću prijavio moralno aberantnog »Jugoslavena«? Mislim da i ja i vi znamo odgovor. Ne bi.

Cijeli historijat Orbanova mekog iredentizma pokazao nam je tijekom posljednjih godina jasno da za hrvatski nacionalizam postoje dvostruki kriteriji: jedni kad su u pitanju srpske (ili talijanske), a drugi kad su u pitanju mitteleuropske, odnosno mađarske nepodopštine. Te dvostruke kriterije jasno pokazuje svaki hrvatski nacionalist – od Domovinskog pokreta i klerikalnih ustaša do Milanovića. No, odnos prema zastavama pokazuje i još nešto. Niti jedan od živih i aktivnih stjegova – ni talijanski, ni mađarski, ni mletački ili turski – ne može toliko dignuti živac tankoćutnoj nacionalističkoj javnosti kao taj jedan stijeg. The Stijeg. Stijeg koji više ne predstavlja niti jednu državu i niti jednu ideologiju.

Pod kojim više nema sljedbenika. Stijeg koji je zadnje praktično političko značenje imao na prvim bosansko-hercegovačkim izborima u studenome 1990. Od toga studenog naovamo, taj je stijeg mrtvi relikt nepostojeće zemlje i nepostojeće ideologije, fantomski artefakt bez sljedbenika i političke platforme, amblem povijesne okamine koju službena Hrvatska prezire, a službena Srbija – imam dojam – prezire i kudikamo više. Pa dobro, majku mu, onda zašto baš za zastava tako strašno »vrijeđa moralne osjećaje građana«?

Da jugoslavenska zastava reprezentira neku konkretnu zemlju ili ideologiju, s njom bi hrvatska nacionalna ideologija lakše izlazila na kraj. Sa zemljom bi se pregovaralo, stupalo u odnose. Ideologija bi se omjeravala na izborima. S njom bi se natjecalo ili koaliralo. Trobojnica SFRJ – međutim – ne reprezentira ni državu niti ideologiju, ona reprezentira memoriju. A memorija je za hrvatski nacionalizam minsko polje. Minsko je polje iz barem dva razloga. Prvi je što su akteri te ideologije i sami krvavi ispod kože, što i sami žive u socijalističkim društvenim stanovima, što ljetuju u titoističkim vikendicama, što su pisali sastavke za Prvi maj, članke o posjetu Kući cvijeća i diplomske radove o marksističkoj teoriji medija i samoupravnim načelima masovnog komuniciranja.

Zastava u zrcalu

Drugi i važniji razlog je što su dubinski svjesni da su tu bitku za memoriju izgubili. Jer, unatoč (ili upravo zbog) decenijskog truda da se SFRJ ocrni kroz škole i javnu TV, ona se u pučkoj memoriji vratila i opet nanovo vraća poput Michaela Myersa iz »Noći vještica«. Tragični je poraz hrvatske nacionalističke ideologije taj što se SFRJ u pučkoj memoriji vratila puno uglancanija i bolja nego što je doista ikad bila.

Za mali šutljivi svijet izmučen tranzicijom SFRJ je u međuvremenu postala mitsko Vrijeme Kralja Matijaša, doba kapitalizma boljeg od kapitalizma, legendarni Šangri-La kad su se stanovi dijelili poput salate, kad se radilo pet dana u tjednu do tri, kad je bila najbolja muzika, najbolji TV i najbolja arhitektura. Pritom nije ključno to što je ta slika parfumirana, jednostrana, mitološka i plošna (a jest). Ključno je nešto drugo – naime, zašto je ta jednostrana, mitološka i plošna slika nastala?

Jer – i onaj tko je u Jakšiću vješao trobojnicu sa zvijezdom i onaj tko ga je zbog toga prijavio znaju jako dobro zašto. Znaju da je mit o Zemlji Dembeliji Kralja Matijaša nastao iz dubinskog nezadovoljstva tranzicijom, dubinskog osjećaja da je znatna većina ljudi u ovoj zemlji tijekom te tranzicije ostala kratkih rukava. Taj osjećaj, osjećaj neuspjeha, jedina je »ideologija« koju trobojnica SFRJ danas predstavlja. Ujedno, taj je osjećaj upravo ono što danas »vrijeđa moralne osjećaje«. Ili – sročimo to točno – vrijeđa vladajuću ideologiju. Jer – taj je osjećaj zrcalo njezina neuspjeha. (Jutarnji list)