TV SERIJAL »PARTIZANI« NA AL JAZZERI
Hrvoje Klasić: Partizanima se može ponositi čitava Europa
Najviše me smeta omalovažavanje jednog fenomena koji je na toliko razina fascinantan. Prvo, to je bio najbolje organiziran, najmasovniji i najefikasniji antifašistički i antiokupacijski pokret otpora u Europi. Zašto jači otpor od nas nisu pružili Francuzi, Nijemci, Talijani, Mađari, Danci...? Drugo, organizirala ga je i vodila KP, koja je 20 godina bila zakonski zabranjena. Zašto ga nisu organizirale puno veće stranke poput HSS-a ili nekih srpskih građanskih stranaka?, pita povjesničar i dokumentarist u povodu svoje nove serije »Partizani«
Piše: Branimira Lazarin
23. lipnja 2024.
(foto Sandro Lendler)
Skoro kao o nogometu, kod nas svatko koga zanima analitička historiografija o Drugom svjetskom ratu na jugoslavenskom tlu ima dojam da »zna« bolje od nekoga drugoga koji također »zna« o istom pitanju, pogotovo u regionalnom ključu. U tom smislu, budući da smo ljubaznošću producenata Al Jazeere Balkans imali priliku premijerno pogledati nekoliko epizoda serije povjesničara Hrvoja Klasića, valja reći nešto o onome što njegova serija nije. »Partizani«, koji se u tjednom ritmu odnedavno prikazuju na Al Jazeeri Balkans, ne slijede kronologiju NOB-a, ne bave se pojedinačnim portretima snažnih protagonista NOB-a i ne oslanjaju se na svjedočenja partizana, nego se u svakoj epizodi tematski bave određenim aspektom krovne teme, sa sugovornicima, u pravilu povjesničarima, čije se analize smjenjuju s arhivskim materijalom – filmskim isječcima i fotografijama, i to mahom materijalom koji dosad nije viđen. Odnosno, Klasićev je autorski pristup (konceptualno sličan njegovoj dokumentarnoj seriji »NDH« u produkciji HTV-a) ovdje intrigantan jer, suprotno očekivanju da se o ovoj temi »sve zna«, uvodi interpretacije i analize koje djeluju svježe, promišljeno i s mnogo novih, važnih detalja.
Što je vas kao autora i dokumentarista u susretu s vašim sugovornicima ipak iznenadilo? Jeste li zadovoljni totalom? Imate li dojam da tema u ključu Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije posljednjih desetljeća nadahnjuje – ne samo domaće – dokumentariste i historičare?
Dugo sam razmišljao kako koncipirati ovaj serijal. Jer, kao što kažete, u društvu postoji mišljenje da se o temi Drugog svjetskog rata i partizana sve zna. I doista se zna ili, da se ispravim, znalo se puno. Međutim, i oni koji su znali puno posljednjih su tridesetak godina svakodnevno bombardirani revizionističkim narativom koji partizane uglavnom prikazuje kao zločince i anti-Hrvate, pa ni oni sami više nisu sigurni je li ono što znaju istina ili laž. Mlađi od 40 godina, oni koji su većinu obrazovanja stekli u Hrvatskoj a ne u Jugoslaviji, nisu imali baš puno prilike slušati, gledati i čitati o partizanima. A kada i jesu, to je bilo onako kako sam već rekao – revizionistički i negacionistički. Mislim da će serija svim gledateljima ponuditi nešto novo. Bilo sadržajno, bilo koncepcijski. I još nešto, kada sam zamišljao prosječnog gledatelja svoje serije, to nisu bili preživjeli partizani ili njihova djeca, nego unuci i praunuci, i posebno stranci. A njih ne zanimaju imena svih partizanskih jedinica i zapovjednika, niti im je bitno da se obrade događaji u svakom selu širom Jugoslavije. Zato sam se odlučio za tematski pristup, a ne kronologiju i leksikon NOB-a.
Što se tiče mog konačnog osjećaja nakon dvije godine rada na serijalu, i dalje sam razočaran pristupom društava, ne samo hrvatskog, cijeloj priči. Jako je malo »domaćih« povjesničara koji se znanstveno bave temom antifašističkog pokreta otpora i u to sam se uvjerio tražeći sugovornike za seriju. S druge strane, imam osjećaj da je izvan Hrvatske, i regije, interes daleko veći i, naravno, neopterećen prošlošću, ideologijom, nacionalizmom i sl. Tako da se nadam da će moja serija ne samo biti zanimljiva za gledanje, nego da će poslužiti i kao poticaj nekim budućim istraživačima i dokumentaristima.
Zanemareni »Španci«
Prva epizoda je koncepcijski drugačija od ostalih jer nudi panoramu »ulaza« u temu partizana u NOB-u, ali ima stabilnu tezu: prvo, antifašistički pokret pokrenula je isključivo KP na čelu s Josipom Brozom Titom, a ne neke građanske političke opcije, kako se zna fejkerski podmetati u revizionističkom smislu. I drugo, uloga ovdašnjih boraca u Španjolskom građanskom ratu je izuzetno važna za pokretanje partizanskog pokreta. Španjolski borac je neka vrsta arhetipa. KP je bila odlično organizirana, iako razmjerno mala politička stranka prije 1941., a većina prijeratnih komunista nije dočekala kraj rata. Zašto je uloga »Španaca« u pokretanju partizanskog pokreta u reprezentativnoj povijesti NOB-a bila marginalizirana?
Po meni je jedan od raširenih i općeprihvaćenih revizionističkih pristupa temi partizanskog pokreta danas u Hrvatskoj i taj da se jedan internacionalni pokret pokušava nacionalizirati. Pa ćete tako uglavnom slušati o hrvatskim partizanima. Isto tako, partizane se pokušava deideologizirati, odnosno izbjeći bilo kakvo spominjanje uloge komunista u organiziranju i vođenju partizanskog pokreta. A i jedno i drugo je netočno. Nije postojao hrvatski partizanski pokret, nego je riječ o jugoslavenskom pokretu, što ne znači da u njemu masovno nisu sudjelovali i Hrvati. Ali oni, kao i njihovi suborci, pripadnici ostalih nacija, nisu se borili za svoje nacionalne države, već za Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih naroda. Isto tako, činjenica je da svi partizani nisu bili komunisti, čak je manjina to bila. Ali bez KPJ partizanskog pokreta sigurno ne bi bilo. Da, srpsko stanovništvo bi se na ovaj ili onaj način odupiralo ustaškom teroru, ali bez organizacije koju je uspostavila KPJ taj otpor ni približno ne bi bio tako uspješan.
Uloga »Španaca« u partizanskim jedinicama je doista jako važna, a često, čak i u vrijeme Jugoslavije, nekako je bila zanemarivana. Naglasak je uvijek bio na autohtonosti partizanskog pokreta, u koji su se jugoslavenski narodi uključivali kako bi oslobodili zemlju i proveli socijalističku revoluciju. Međutim, u samim počecima rata »Španci« su često bili jedini partizani koji su imali ratno iskustvo. Posebno oni koji su već u Španjolskoj obnašali važne zapovjedne funkcije. Oni će i u partizanskom pokretu postati neki od najvažnijih i najboljih zapovjednika.
Jedan internacionalni pokret pokušava se nacionalizirati. Pa ćete tako uglavnom slušati o hrvatskim partizanima. Isto tako, partizane se pokušava deideologizirati, odnosno izbjeći bilo kakvo spominjanje uloge komunista u organiziranju i vođenju partizanskog pokreta. A i jedno i drugo je netočno
Jugoslavija je za Churchilla bila dio većeg plana. Balkan je trebao poslužiti kao rezervoar hrane za ratišta, a Hitlerova odluka da se napadne Jugoslavija bila je rezultat njegova bijesa na tadašnje srpske elite. Hitlerov plan napada na Jugoslaviju bila je, zapravo, improvizacija: ako sve to znamo otprije, važan element odluke Churchilla da uskrati podršku četnicima u korist partizana bila je – »Enigma«. Za potrebe ove serije bili ste na, nekada tajnoj, lokaciji u Britaniji, gdje su britanski šifranti »Enigme« ukazali Churchillu na taj kopernikanski obrat, jedan od najvažnijih za tijek NOB-a. Možete li nam to pobliže objasniti?
Zanimljivo mi je kako danas revizionisti u Srbiji, koji ne prestaju četnike nazivati antifašistima, ne mogu prihvatiti činjenicu da je Churchill kao monarhist i antikomunist odlučio podržati partizane i prestao podržavati četnike. Sigurno to ne bi učinio da su se četnici borili protiv nacista, fašista i ustaša. Ali upravo zahvaljujući britanskim šifrantima došli su do dokaza da Nijemci četnike smatraju svojim saveznicima, a partizane jedinim pravim oponentima. Imali smo priliku snimati u Bletchley Parku, u vrijeme rata tajnom mjestu, gdje su timovi ljudi predvođeni Alanom Turingom »provaljivali« njemačke šifre i kodove. Ne znam jesam li prvi s ovih prostora, a čini mi se da jesam, kojemu je dozvoljeno snimanje unutar tog kompleksa. Moram priznati da sam se osjećao uzbuđeno, ali i počašćeno kada su za tu priliku, uz veliko osiguranje, u posebnim rukavicama pred mene donijeli stroj za šifriranje »Enigmu«.
Logika otpora fašistima imala je nekoliko jasnih kriterija, u seriji je to vrlo pregnantno rečeno. Prvi je kriterij otpor ustaškoj represiji nad Srbima, Židovima, Romima, komunistima. Drugi je slijedio logiku prvog, ali po konfiguraciji geografskog terena i etničkih specifičnosti u otporu fašistima. Što biste izdvojili kao posebno zanimljivo iz kronologije ustanka, koja je tek naizgled dokraja poznata? Zašto je, recimo, baš Drežnica bila najvažnija za ustanak?
Ne bih rekao da je bila najvažnija, ali je imala važno mjesto u razvoju partizanskog pokreta u Hrvatskoj. Nije slučajno to bilo jedino mjesto u Hrvatskoj koje je u imenu nosilo pridjev partizanska – Partizanska Drežnica. Rekao bih da se na tom malom području poklopilo nekoliko važnih faktora. Prvo, radi se o izoliranom mjestu, okruženom šumama i planinama, a to je uvijek najpogodniji prostor za razvoj gerile. Drugo, na jednom mjestu se našla nekolicina istaknutih komunističkih prvaka, ali i osoba koje su sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu. I ne manje važno, radi se o kraju u kojem je živjelo puno Srba, a koji su, kako ste i sami spomenuli, mjesecima bili pod udarom ustaškog terora. Dakle, stvorili su se uvjeti za organizaciju, ali i masovnost pokreta. Sličnih scenarija je bilo širom Jugoslavije. Odnosno, izostanak spomenutih faktora je svakako utjecao na snagu partizanskog pokreta. Sigurno je puno lakše biti partizan po vrletima bosanskih planina nego u ravnicama Bačke. Ili, tamo gdje nije bilo jake komunističke baze i gdje je represija okupatora bila slabija, teško je bilo očekivati jači razvoj pokreta otpora.
Zanimljivo mi je kako danas revizionisti u Srbiji, koji ne prestaju četnike nazivati antifašistima, ne mogu prihvatiti činjenicu da je Churchill kao monarhist i antikomunist odlučio podržati partizane i prestao podržavati četnike
Poznati su partizanski odredi manjinskih etničkih grupa, o čemu se govori u jednoj od epizoda. Šire je poznato da su formirani židovski i romski partizanski odred, ali se jedva znalo za njemački partizanski odred, koji je postojao od 1943. godine, ime je dobio po Ernstu Thälmannu koji je stradao u logoru Buchenwald. Tko je činio taj odred?
To su odlične priče, ali su mi stvarale najviše problema. Jer, kao što se malo ljudi bavi generalno partizanskim pokretom, još ih se manje, ako itko, bavi ovim specifičnim situacijama. A upravo su zbog takve specifičnosti posebno intrigantne. Dakle, nakon oslobađanja fašističkog logora na Rabu židovski zatočenici se odlučuju priključiti partizanima i osnivaju svoj odred. I brojni Romi će se također priključivati partizanima. Talijani su imali svoje partizanske odrede, Česi svoje, a vjerojatno je najzanimljiviji i pomalo kontroverzan primjer uključivanja Nijemaca u partizane. Treba reći da je dobar dio domaćih Nijemaca podržavao Adolfa Hitlera i nacizam, pa su se aktivno i uključili u njemačke političke i vojne organizacije. Ali bilo je i Nijemaca koji se s tim nisu slagali pa su organizirali poseban partizanski odred u kojem je zapovjedni jezik bio njemački, a i službene oznake su bile njemačka trobojnica sa zvijezdom petokrakom. Osim domaćih Nijemaca, u njega su se uključivali i njemački vojnici koji su odlučili napustiti jedinice Trećeg Reicha, kao i neki koji su u ratu zarobljeni.
Zašto u partizane
Pitanje ustanka, odnosno »zašto u partizane, a ne u četnike ili ustaše« temeljno je pitanje, ključ ustaničke energije za partizanski pokret. Kako i vaši sugovornici govore, postotak ideologije kao motivacije ulaska u partizanski pokret bio je – nula. Partizanski pokret bio je emancipacijski na više razina, ali većinom u mlađem generacijskom ključu? Zašto se ide u partizane?
U partizane se doista ide iz različitih razloga. Ti razlozi se u Jugoslaviji uglavnom nisu propitivali. Uspostavljen je narativ o svijesti pripadnika svih naroda, generacija, klasa i spolova da krenu oslobađati zemlju. Nije to baš bilo tako. Komunisti su u početku razmišljali da će se pokret otpora temeljiti na urbanoj gerili. Jer seljaci nikada nisu bili skloni komunizmu. Međutim, surova represija ustaša prema srpskim seljacima potpuno je promijenila taktiku. Srpski seljaci, prije svega oni koji žive na području NDH, u partizane ne idu iz patriotskih ni antifašističkih razloga. Oni su bili spremni prihvatiti i okupaciju i ustaški režim kao vladajući da ustaše nisu započeli etničko čišćenje Hrvatske i genocid nad Srbima, kao i Židovima i Romima. Tek tada oni postaju spremni na otpor, u početku neorganiziran, a s dolaskom komunista sve organiziraniji. Naravno, bilo je Srba, kao i Slovenaca, Hrvata, Crnogoraca... koji nisu bili komunisti, ali su osjetili potrebu da se pobune protiv okupacije.
Posebno važno mjesto u seriji je dio epizode koji se bavi ženama u partizanskom pokretu. Postojala je, znamo, lička ženska četa od 74 partizanke, među kojima je bila i Jovanka Broz. Ali sugovornice u ovoj seriji daju nam, konačno, odličnu historiografsku perspektivu: ustaška vlast je komunistički pokret smatrala posebno degeneriranim jer je komunistkinja kao žena niskog morala »riskirala na prvoj liniji fronte«. Ženama je partizanski pokret bez dvojbe donio emancipaciju i u borbi, a ne samo u ilegali. Također, Milivoj Đilas, kojeg se citira u seriji, u tom smislu veli da »blizina smrti utječe na erotsko zbližavanje«, što znači da je partizansko rukovodstvo postalo svjesno da je ljubavnim vezama u partizanima na neki način trebalo doskočiti – kako i kada? Također, žene su u partizanske odrede ulazile od 1942., gotovo istovremeno kad su ustaškinje stupile u ustašku službu. Emancipacija, naime, ima različita lica... Ta priča kreće prije rata. Velik broj djevojaka i žena postaju članice KPJ i SKOJ-a, i bilo je normalno da se i one uključe u pokret otpora tijekom rata. Međutim, kako ni komunisti muškarci nisu znali u kom smjeru će se razvijati taj pokret, nisu znali ni kakvu će ulogu igrati žene. U početku je ženama bila predviđena isključivo uloga ilegalki po gradovima. Međutim, s vremenom se sve više žena aktivno uključuje i u partizanske jedinice. Ta će činjenica zbunjivati i same partizane, ali i njihove protivnike. Česte su bile situacije u kojima je partizansko rukovodstvo na partizanke gledalo s podozrenjem jer su smatrali da dekoncentriraju partizane. Nacisti, ustaše ili četnici upravo prisustvo žena, kojima je po njihovom mišljenju mjesto bilo u kuhinji i uz djecu, smatraju dokazom da je komunistički partizanski pokret dekadentan, pa i nastran. Iskreno, hrabrost žena u ratu me posebno oduševila. Ako bih trebao izabrati što bih najviše volio da ostane mlađim gledateljima u sjećanju iz serije, onda su to priče o entuzijazmu i hrabrosti mladih djevojaka i žena u tako surovim vremenima.
»Nacisti, ustaše ili četnici upravo prisustvo žena, kojima je po njihovom mišljenju mjesto bilo u kuhinji i uz djecu, smatraju dokazom da je komunistički partizanski pokret dekadentan, pa i nastran. Iskreno, hrabrost žena u ratu posebno me oduševila«
Prijelomna točka za rast partizanskog pokreta bio je Igmanski marš. Tito je bio bijesan zbog ogromnih ljudskih gubitaka, Koča Popović je riskirao svjesno. Jedan vaš sugovornik govori, posve u skladu s perspektivom velike historijske distance, o Igmanu kao najjačem pi-aru NOB-a – kako i zašto?
Tito, ali i većina ostalih članova najviših zapovjednih tijela partizanskog pokreta nisu bili profesionalni vojnici ili često nisu imali nikakvog iskustva u ratovanju. Logično da su zato činili brojne greške. I iz tog je razloga danas pogrešno zbrajati partizanske poraze kao dokaz neuspjeha. Kao što bi rekao jedan sugovornik, partizani su najveći dio rata gerilski pokret, a gerila pobjeđuje kada preživi. Igmanski marš, ali i bitke na Kozari, Sutjesci ili Neretvi, zapravo su bili partizanski porazi, ali i primjeri nevjerojatne hrabrosti i požrtvovnosti. Takvi primjeri, na razini usporedbe Davida i Golijata, uvijek inspiriraju i motiviraju ljude na akciju. Drugim riječima, i častan poraz često može postići bolji efekt od neke pobjede. Ustaše su sudjelovali u vojnim pobjedama, ali isključivo zahvaljujući Nijemcima i Talijanima – zato im se rijetko tko divio, a kako je rat protjecao, i sve manje im se priključivao.
Partizani su u svim selima jednako štitili sve etničke grupe ljudi od fašista, to je fakat koji je lako provjerljiv, ali je često u revizionističkim naporima osporavan. Kao i činjenica da su ustaše surađivali s četnicima, o čemu postoje dokazi i o čemu se govori u seriji. Među vašim sugovornicima ima priličan broj stranih profesionalaca koji su imuni na ovdašnje revizionističke motive kojih smo mi (prečesto) svjesni: strani historiografi koji se bave jugoslavenskim pokretom otpora nemaju dvojbe o 1945., to je godina pobjede i točka? U tome je razlika?
Neću navoditi primjere jer su brojni i gledatelji će imati priliku čuti o njima u seriji, ali zaključak svega što sam čuo od sugovornika je jedan – jedino su partizani bili oružani antifašistički pokret otpora na tlu Jugoslavije. Jedino oni nisu surađivali s okupatorima i fašistima. Svi ostali, uključujući četnike i ustaše, to su radili od početka do kraja rata. O tome niti jedan povjesničar, u Srbiji, Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj, nema nikakvih dilema. Sve ostalo se može propitivati, ali ta činjenica ostaje kao povijesna istina.
Nasilje u partizanima je itekako važna tema. Na koji način je moguća analitika o nasilju partizana, kako ste tu temu tretirali u seriji?
Govorimo o svim najpoznatijim primjerima nasilja koje su počinili pripadnici partizanskih jedinica, od tzv. lijevih skretanja u Crnoj Gori do zločina nakon Bleiburga. Nema spora da je nasilje dijelom uvjetovano ideološki, odnosno komunističkim pogledom na svijet. Ali najvećim dijelom se nasilje treba gledati u kontekstu građanskog rata koji se vodi u Jugoslaviji. U tom smislu ne treba zanemariti osvetu za počinjene zločine, kao ni strah od budućeg sukoba s protivnicima koji su pokazivali spremnost za nastavak obračuna s komunistima, jednom kada rat završi.
Herojska ilegala
Ilegalni rad u gradovima, posebno u Zagrebu, jedan je od najjačih herojskih motiva, pogotovo u pripovjednoj povijesti NOB-a. Iznenađenje nam je činjenica da je rad ilegale bio osobito jak u Ljubljani? Onima malo starijima prva asocijacija na ilegalni rad u gradovima su serije »Otpisani«, »Nepokoreni grad« i film »Valter brani Sarajevo«. Iako u njima ima dosta ideologizacije i pretjerivanja, činjenica je da su jugoslavenski gradovi, posebno Zagreb i Ljubljana, bili žarišta pokreta otpora neusporediva s gradovima u ostatku Europe. I ponovit ću, u tom ilegalnom radu žene su imale centralnu ulogu. I premda netko misli da je to bilo lakše nego biti partizan, ja mislim da je bilo puno teže. Najveći dio vremena partizani nisu bili u direktnoj borbi, ali ilegalke i ilegalci su doslovno svaki dan riskirali vlastite živote.
Konačno, gledateljski dojam u totalu daje misliti o organizacijskom aspektu partizanskog pokreta: to je bio forte NOB-a, zar ne? Neobično efikasna sposobnost komunista kao prvih organizatora partizanskog pokreta ima, uostalom, brojne dokaze. Od dalmatinskog zbjega u El Shattu do pontonskog mosta na Neretvi: u suvremenim našim prilikama to je naprosto nevjerojatna činjenica.
Ono što me najviše smeta u današnjem pristupu toj temi je omalovažavanje jednog fenomena koji je na toliko razina fascinantan. Prvo, bio je najbolje organiziran, najmasovniji i najefikasniji antifašistički i antiokupacijski pokret otpora u Europi. Mi to često uzimamo zdravo za gotovo, ali kada malo razmislite, zašto baš mi? Zašto jači otpor od nas nisu pružili Francuzi, Nijemci, Talijani, Mađari, Danci...? Drugo, partizanski pokret je organizirala i vodila Komunistička partija, koja je na početku rata već 20 godina zakonski zabranjena. Dakle, nije li to fascinantno, ne samo da preživite kao stranka 20 godina progona i ilegale, nego da organizirate nešto tako masovno i efikasno? I opet, mi to podrazumijevamo, ali zašto pokret otpora nisu organizirale puno veće stranke poput HSS-a ili nekih srpskih građanskih stranaka? Zašto njihovi prvaci nisu otišli u šumu, uzeli oružje i odlučili se suprotstaviti okupaciji i fašizmu?
Bez obzira na sve propuste, greške i negativne pojave, nakon odrađene serije još sam sigurniji, a nadam se da će to biti i gledatelji, da se partizanima doista možemo i moramo ponositi. Ne samo mi koji živimo na području bivše Jugoslavije, nego i čitava Europa.
Vezani članci
EX-YU |
Spektakularan serijal o partizanima |
Hrvoje Klasić vjerojatno se neće složiti, ali Hrvatska radiotelevizija napravila mu je ogromnu uslugu time što nije prihvatila njegovu ideju za dokumentarni serijal Partizani, a i time što mu je u produkciji prethodnog serijala o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj stvarala brojne poteškoće. To će se pokazati kao velika škola, i praktično i u smislu otpuštanja kočnica. U praktičnom smislu – i to je bila jedina stvarna mana serijala o NDH – autor je shvatio da je dvanaest epizoda previše. S druge strane, šest epizoda za partizane u svim...
Split |
Pogibija prvog splitskog partizanskog odreda |
Negdje u blizini Dugopolja odred se zaustavio. Bijaše ponoć, tiha. Pod slabim svjetlom odlutalog mjeseca jedva su se razabirale raštrkane seoske kuće. Šta čekamo? — Vezu. Trebalo je da nas sačeka. Prošao je čitav sat, pa još jedan. Iz daljine dopire iskidani, promukli lavež pasa. — Idemo! Kolona se razvukla, izmoreni borci posrću, padaju, svakih pola sata zastaje se i čeka da se odred prikupi. Mjesec se već sasvim izgubio, noć postala čudno crna, masna, a kamenjar oštar, iskidan, surov. Oko tri i po sata počelo je...
Split |
Muzičar u gradu gluhog uha |
Premda je glavom i brkovima, posredstvom brončane biste, naoko trajno prisutan u svojemu rodnom gradu i ubiciran u foyeru HNK Split, Silvije Bombardelli (ne)službeno je prezren u društvu i izopćen iz glazbenih programâ sviju gradskih pozornica. Nitko, naravno, ne pamti kad je zadnji put bilo izvedeno neko njegovo glazbeno djelo, a nema među živima onoga, ili one, koji će, ili koja, sjetiti se najposljednije prilike kad je bilo iole javnoga govorenja o djelu ili djelovanju ovoga među najvećim značajevima u resoru splitske kulture za trajanja cijeloga XX....
Hrvatska |
Oj Mosore, Mosore |
Dana 24. veljače 1990. godine umro je pjesnik i književnik Jure Kaštelan. Rođen je 1919. godine u Zakučcu kraj Omiša. U Drugom svjetskom ratu ispjevao je pjesmu »Oj Mosore, Mosore« koja govori o vjekovnoj težnji Poljičana za slobodom, koja produbljuje prkos prema tuđinu i poziva u partizanske redove. Pjesma je prešla granice mosorskog područja. Dalmatinske brigade prenijele su je u Bosnu i Crnu Goru, pjevala se na Neretvi i Sutjesci i u svim partizanskim jedinicama širom zemlje. O nastanku pjesme Jure Kaštelan je rekao: »Godine 1942. u odredu, na Mosoru, uz...
Hrvatska |
»To su ljudi koji su nam osvjetlali obraz, a mi smo ih se odrekli. Oni su u tom trenutku bili najbolje od Hrvata« |
Dugo je Hrvatskoj televiziji trebalo da emitira serijal NDH koji je pripremio dr. Hrvoje Klasić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada je konačno emitirana, bio je to veliki uspjeh. Prije svega jer je govorila o periodu o kojem se još uvijek malo zna, ali postoje brojne kontroverze. I zanimanje javnosti. Kada je dr. Klasić predložio da radi serijal o partizanima, HRT opet nije iskazao zanimanje. Ipak, od jeseni će biti prikazan serijal Partizani, ali...
Split |
Dosta je deklarativnog antifašizma |
Već desetak godina uvijek nepoznati huligani u ovo vrijeme ili prefarbaju ili na neki drugi način oštete tu spomen ploču Prvom splitskom partizanskom odredu koju mi uporno čistimo i obnavljamo natpis koji stoji na njoj. Ovaj put Grad Split promptno je reagirao. Da ne budemo nepošteni, i prethodna vlast slala je izaslanike koji bi se prigodno poklonili, ali to nije dovoljno. Treba puno više raditi po školama, kao što smo mi pokušali u Kaštelima, otvoreno govoreći i o onom i o ovom ratu, kao i o svim greškama koje su napravljene, bez pokušaja...
Dalmacija |
Epopeja otoka heroja |
Otok Iž, zajedno s većim dijelom Dalmacije, prema Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. pripao je Italiji. Talijanska vojska smjestila se u Velom Ižu a u Mali Iž je redovito dolazila talijanska vojna ophodnja. Talijanci su provodili racije i tražili po otoku komuniste koji su i nakon propasti republikanaca u španjolskom građanskom ratu nastavili širiti propagandu. Nevjerojatan je ali točan podatak da je s otoka Iža u internacionalne brigade u Španjolsku otišlo 15 dobrovoljaca. Živa su se vratila samo dvojica. Dugo je među Ižanima bio prisutan duh Dolores...
BiH |
Nacistički teror u Mostaru |
U Mostaru se u noći 14. na 15. lipnja dogodio bezumni čin. Počinili su ga neonacisti – neofašisti. Razbijene su skoro sve od 700 ploča s imenima poginulih partizanskih boraca. Spomen kompleks mostarskog partizanskog groblja vrhunsko je umjetničko djelo autora Bogdana Bogdanovića. Brojne inozemne institucije, uključivo i Veleposlanstvo SAD, i građani, osudili su ovaj čin barbarizma. Zaprepašćujući su razmjeri mržnje prema antifašističkom pokretu i antifašističkom nasljeđu. Nemojmo se zavaravati. Među nama su prisutni zločinački umovi, sutra...
Dalmacija |
Antifašizam Glavnog stana |
Više od četvrt stoljeća po formalnom oslobađanju zemlje, hrvatski nacionalisti ne pomišljaju na odlaganje naoružanja, jer nakon Domovinskoga treba dobiti i Drugi svjetski rat. Specijalne jedinice s borcima koji su prošli posebnu obuku i nakupili golemo iskustvo zalaze duboko u historijske šume, pretražuju stopu po stopu nepristupačna terena, i nemilosrdno se obračunavaju sa simboličkim inventarom koji ne zadovoljava današnje kriterije. Vođene su najplemenitijom idejom – da hrvatski narod, nakon što je stjecanjem vlastite nacionalne države osigurao...
Sutjeska |
Dalmatinska dica, daleko od kuće |
Dana 15. svibnja 1943., jednog sumornog proljeća, počela je jedna od najsurovijih bitaka u Narodnooslobodilačkom ratu, bitka na Sutjesci. Na vrletnom komadu šuma i ničega na partizanske borbene jedinice i centralnu bolnicu krenula je vojska od skoro 130 tisuća fašista iz gotovo svih zemalja koje su činile tu osovinu zla. Bitka je trajala više od mjesec dana, a partizani su napokon u lipnju probili obruč fašista i preko planine Zelengore izvukli svoje ranjenike i nastavili rat do slobode! Čovjek na slici je Gojko Ujdurović, partizanski ratnik...
Hrvatska |
ONI SU SMATRALI DA GRADE BOLJI SVIJET |
U prošlom broju Nacionala predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac otkrio je da je premijer Andrej Plenković osobno intervenirao kako bi dokumentarna serija »NDH«, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoja Klasića, nakon mjeseci odugovlačenja ipak bila prikazana na Hrvatskoj televiziji. U intervjuu za Nacional Klasić komentira taj nesvakidašnji način uređivanja javne televizije te iznosi i druge okolnosti nezadovoljavajuće suradnje s HRT-om, koja ga je ponukala na to da svoj novi, nadasve zanimljiv dokumentarni projekt počne...
Hrvatska |
OPERACIJA SCHWARZ JEDNE KOLUMNISTICE |
Kolumnist Telegrama Goranko Fižulić ima pravo kad tvrdi da se hrvatska politička desnica ni nakon tri desetljeća nije pomakla iz antijugoslavenskih i antikomunističkih rovova. »Radi se o borbi s utvarama jer na drugoj strani već četvrt stoljeća doslovno nema nikoga. Garnirana s više ili manje neskrivenih simpatija prema endehaziji, ta je borba učinila cijelu političku scenu u Hrvatskoj anakronom i povremeno redikuloznom«. Nesumnjivo je da kolumnistica Višnja Starešina borac iz tog rova. Koliko to što ona piše čitatelji uzimaju ozbiljno,...
Hrvatska |
»DI STE PARTIZANI« – Uistinu, di su partizani? |
Prvi put u posljednjih trideset godina hrvatska vlada organizirala je 22. lipnja u Spomen-parku u Brezovici kraj Siska proslavu državnog praznika, Dana antifašističke borbe. Do ove godine, predstavnici državne vlasti tamo su dolazili u goste nasljednicima boračke organizacije iz jugoslavenske države koji su se sve ove godine brinuli da se obilježi jedan državni praznik nove hrvatske države. Taj novum prilikom 80. obljetnice osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda i prve antifašističke borbene jedinice u ovom dijelu Europe,...
Zagreb |
Partizani – jedini na pravoj strani |
Povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe na tribini »Početak Drugog svjetskog rata«, koju je u Novinarskom domu u Zagrebu organizirao Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, o antifašizmu i antifašističkoj borbi govorili su Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić i Sandra Benčić. Prema pisanju zagrebačkog tjednika »Novosti«, izlaganja profesora Ive Goldsteina i Hrvoja Klasića te saborske zastupnice Sandre Benčić uz moderiranje novinara Vlade Vurušića i uvodnu riječ predsjednika SABA RH Franje Habulina dala su iscrpne poglede na...
Hrvatska |
Predsjedniče, evo gdje su bili partizani... |
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u mnogo je navrata potvrdio svoj antifašizam, ali je više puta slao i zbunjujuće, dvosmislene poruke, pokazujući da i na temi antifašizma kalkulira s time kome se obraća. Sjetimo se, uostalom, isticanja djeda ustaše u TV debati s Andrejom Plenkovićem, ili pak »majke lekarke« u razgovoru s predstavnicima »šatoraša«. Jedna od takvih prilika bila je i komemoracija na mjestu stravičnog četničkog pokolja u Gatima 1. listopada. Predsjednik Milanović istaknuo je s pravom savez talijanskih...