Carola Rackete: Treba nam antifašistička alijansa

U lipnju 2019. godine Carola Rackete bila je kapetanica broda Sea-Watch 3 koji je spasio oko 40 ljudi od utapanja u moru. Nakon akcije spašavanja brod se uputio ka Lampedusi, ali su tamošnje vlasti tokom dvije sedmice spriječavale sidrenje i iskrcavanje. Usprkos zabrani, kapetanica Rackete usidrila je brod, nakon čega je uhapšena i optužena za pomaganje »ilegalnih migracija«. Suočena sa optužbama, kapetanica je odgovorila da je samo obavljala svoju dužnost spašavajući ljude od utapanja.

Konačno, 2021. Rackete je oslobođena optužbi. Tokom proteklih godina ostala je aktivna u različitim društvenim pokretima koji se bave migracijama, društvenom pravdom i klimatskom krizom. Ovog srpnja objavila je na društvenim mrežama da se namjerava kandidirati kao neovisna kandidatkinja na listi njemačke Ljevice (Die Linke) za Europski parlament. Odluka o kandidaturi trebala bi biti formalizirana u studenome. Rackete insistira na tome da joj, kao aktivistkinji, nije bilo lako odlučiti se na taj potez, ali da ono što se trenutno dešava u Europi nameće urgentnu potrebu za djelovanjem.

Na šta se točno odnosi urgentnost i koje su to oblasti u kojima se namjeravate angažirati ako uđete u Europski parlament?

Urgentnost vidim u dosta područja. Pitanja socijalne pravde sve su dramatičnija. Rascjep između bogatih i siromašnih se produbljuje, ne samo međunarodno nego i unutar EU-a, kao na primjer u Njemačkoj, posebno nakon pandemije. Stalno slušamo kako su milijuneri sve bogatiji, dok siromašni gube poslove i tako dalje. Trenutno imamo i inflaciju zbog ruske invazije na Ukrajinu, koja u Njemačkoj iznosi do deset posto, u nekim zemljama je gore, u nekima bolje. Ali to sve produbljuje razlike i čini pitanja socijalne pravde sve dramatičnijim.

U isto vrijeme – mislim da je to vrlo povezano – klimatska kriza se pojačava nevjerojatnom brzinom. Vidjeli smo poplave u Italiji, Njemačkoj, požare po Europi... Hitnost je izazvana time što će društvena nepravda eskalirati, kao i klimatska kriza. Uz to, imamo masovno korporativno preuzimanje struktura u većini europskih zemalja, u različitim stupnjevima. Već dekadama korporacije lobiraju za sebe, kompanije koje su vezane za fosilna goriva, autoindustrija koja je vrlo jaka u Njemačkoj, industrijska agrikultura...

Ako želimo fundamentalno preokrenuti ovu situaciju, staviti je u okvire društvene pravde, prvo moramo ukloniti interese lobista iz demokratskih institucija. To je jedna od okosnica za postizanje bilo kakvog boljitka ili stabilizacije socijalne situacije i okolišne krize. Neravnoteža moći jedan je od uzroka klimatske krize, u osnovi, i tu možemo postići neku promjenu. I to je mjesto gdje Ljevica ima jaču poziciju nego, recimo, Zeleni u Njemačkoj. Ljudi me često pitaju zašto se nisam priključila Zelenima. Mislim da oni ne idu u suštinu problema, a to su kapitalističke strukture. I, naravno, njemački Zeleni su u cijelom europskom pokretu zelenih među najkonzervativnijima.

Ukazujete i na hitnost borbe sa prijetnjom od rasta fašizma u Europi. Koliko je taj problem zaista prisutan i da li ovakva ljevica kakva sada postoji u EU-u može da mu se suprotstavi?

Mislim da će nam trebati nešto kao antifašistička alijansa u Europi. Smatram da se sve progresivne partije, bilo da su lijeve, zelene, socijaldemokratske ili čak liberalne, moraju ujediniti i zauzeti jasan stav protiv fašizma. Fašizam raste. Imamo ultradesne stranke koje su dio vladajućih koalicija u Finskoj i Švedskoj, imamo Marine Le Pen koja je skoro dobila izbore u Francuskoj.

Španjolska je pokazala da se ljevica uspješno suprotstavlja onda kada ima dobru kampanju, ako može pokazati javnosti šta bi točno značilo da desnica dobije. Tako su uspjeli da Vox izgubi mnoga mjesta, iako su generalno konzervativci imali dobar rezultat. Važno je da pojasnimo stanje u Njemačkoj, a to je da bi ultradesnica na sljedećim izborima mogla imati oko 20 posto, što je najviše ikada. Sve to jasno pokazuje da je situacija hitna. Mislim da bi nam zaista trebala europska antifašistička koalicija svih stranaka lijevo od centra. Moramo biti jasni oko toga da ne može biti nikakve suradnje sa fašistima.

Pokreti i politička praksa

Vašu kandidaturu drugačijom čini to što najavljujete da ćete biti glas društvenih pokreta u Europskom parlamentu. Koji vas pokreti podržavaju i šta je u njihovom fokusu? Generalno, kakva je bila reakcija na kandidaturu nekoga koga ljudi na prvom mjestu vide kao aktivistkinju?

Poštenije je reći da sam se konzultirala s ljudima koji su aktivni u društvenim pokretima. Razgovarala sam sa dosta ljudi koji su aktivni u pokretima za klimatsku pravdu u Njemačkoj, ljudima koji su fokusirani na ugalj, koji je veliki problem kod nas. Ali sam također razgovarala sa aktivistima vezanima za migrantski pokret, sa ljudima koji imaju politički azil u Njemačkoj, koji je sada teško dobiti i onima koji nemaju europske pasoše. Pričala sam sa ljudima koji su aktivni na ulicama, u civilnom društvu, koji se bave organiziranjem i koji su me podsjetili na to da ni oni ne mogu glasati jer u Njemačkoj imamo oko 14 posto odrasle populacije koja nema njemački pasoš. Mislim da je i to pitanje demokratskog legitimiteta. To je također stav koji dijelim sa Ljevicom, ona ima najprogresivniji prijedlog da se ljudima da pravo glasa.

... Izazovno je premjestiti nekoga iz društvenog pokreta u političku praksu. Ljudi povezani sa društvenim pokretima i prije su se kandidirali, nama je važno da pritisak koji vršimo kao pokret možemo prenijeti u političku aktivnost. Postoje praktične stvari koje pritom možemo učiniti, kao što je dijeljenje informacija, dijeljenje resursa. Na primjer, imati financijske mogućnosti da pomognete ljudima da dobiju vize i putuju u Europu, ljudima koji su pogođeni europskim politikama dati medijsku platformu da govore o tim stvarima.

Da li je vaša kandidatura poruka drugim aktivistima da urade isto i uključe se u rad institucija?

Idealno, tako bi trebalo biti. Ljudi koji dolaze iz društvenih pokreta, a ne iz politike često pokušavaju zadržati veze i nastaviti raditi sa pokretima. I mi pokušavamo napraviti iskorak u tom pravcu. Ja i moj tim, koji ima horizontalnu strukturu i gdje odlučujemo kolektivno, razmišljamo da oformimo krug stručnjaka koji nam mogu dati savjete o prioritetima. Mislim da je to početak izgradnje nečega, ali za mene je osnovno pitanje kako možemo, čak i ako sam ja izabrana u Njemačkoj, raditi i za ljude koji su pogođeni europskim politikama, a koji nemaju formalnu mogućnost da učestvuju u institucijama. To je neka vrsta moje agende za pravdu sa ovom kandidaturom.

Dio Europe je svakako i Balkan, zemlje koje nisu članice EU-a. Ni mi ne možemo glasati ni učestvovati u radu institucija, mada su nam životi određeni onim što se dešava na nivou EU-a. Koliko možete uticati na taj odnos prema Balkanu i onome što se ovdje dešava?

To je veliko pitanje jer postoji tako mnogo različitih veza između EU-a i Balkana. S jedne strane, cijelo pitanje migracija, na primjer. EU gura balkanske države prema tome da se bave ljudima o kojima ona ne želi da brine, iako ima zakonsku obavezu prema ljudima koji traže azil. Ali lakše je samo dati novac drugim državama da podižu ograde i sputavaju ljude. Također, naravno, radi se o ekološkim pitanjima, mi uvozimo iz balkanskih država. Litij je jedno od velikih pitanja, kao i problem hidrocentrala.

Nažalost, nemam precizan odgovor na vaše pitanje, ali svjesna sam problema. Treba da produbimo naše veze sa društvenim pokretima koji su aktivni na Balkanu. Kada govorim o pomaganju ili angažiranju u pokretima ili civilnom društvu na koje utiče EU, da, također mislim na Balkan. Rekla bih da trenutno nemamo baš jake veze tamo, da budem iskrena, ali počeli smo mapirati da vidimo koga znamo u pokretima i da vidimo gdje su praznine.

Kredit za biodiverzitet

Vrlo vam je važno i pitanje uticaja korporacija i lobija na institucije. Mislite da ćete imati dovoljnu podršku unutar Ljevice i Europskog parlamenta za borbu protiv njih?

U Parlamentu to zaista zavisi od toga ko će imati većinu i zato moramo ljudima objasniti koliko je važno da glasaju, ako mogu. Jer obično izlaznost na europske izbore nije tako dobra. Ali ljudi trebaju shvatiti koliko su važne odluke koje se donose na europskom nivou i da vrijedi glasati. Šansa da imamo neku vrstu progresivnih promjena u Europskom parlamentu u narednih pet godina zavisi od toga. Ovo je dakle prvi korak. Drugi korak je osiguranje transparentnosti. Mi ćemo puno raditi na tome da ono što se dešava učinimo transparentnim za ljude u Europi i van nje, i da prokažemo strukture moći. Naravno, jedan tim ne može sve to uraditi, ali možemo pratiti, kritizirati i pokazivati.

Znate, ljudi nisu svjesni mnogih stvari koje su važne i o kojima se odlučuje u europskim institucijama. Na primjer, Europska komisija je zainteresirana da predloži nešto što nazivaju »trgovinom nutrijentima«. Niko ne bi pretpostavio šta je to, a u osnovi se radi o prodaji dozvola za zagađenje vode. Na primjer, imali smo veliki problem prošle i ove godine na graničnoj rijeci između Poljske i Njemačke sa zagađenjem, puno ribe je uginulo. U suštini, ako ste kompanija koja zagađuje rijeku, mogli biste to nastaviti radili ako kupite potvrdu o zagađenju vode i taj novac se onda koristi za čišćenje rijeke negdje drugdje. U stvari, kupujete sebi izuzetak od obaveze zaštite životne sredine. To je neka vrsta kompenzacije. Problem je, jednostavno rečeno, što kompenzacija uopće ne funkcionira... Slično je sa nečim što se zove kredit za biodiverzitet, u osnovi je isto. Tako nešto još uvijek možemo zaustaviti. Ako učinite prirodu dijelom financijskog tržišta, svi ćemo izgubiti. Meni kao ekologinji to je blizak problem.

Europska komisija pokušava svu prirodu uključiti u kapitalistički sistem, a mnogi ljudi u civilnom društvu nisu ni svjesni da se to dešava jer je skriveno iza lijepih fraza. To su stvari koje moramo razotkriti, po mom mišljenju, i tu možemo nešto postići, pokrenuti javnu raspravu i onda se nadati da će i druge organizacije, inicijative civilnog društva, početi raditi na tome. Prvi korak je stvaranje transparentnosti i prokazivanje korporacija koje guraju te prijedloge, koji nisu u interesu javnosti nego u interesu onih na financijskom tržištu. Nećemo to zaustaviti u jednom mandatu, sigurno, ali možemo ako tome posvetimo dovoljno pažnje u civilnom društvu i okupimo više aktera.

Govoreći o utjecaju korporacija, mnoge imaju koristi od graničnog režima koji, pored toga što im donosi profit, utiče i na okoliš. Nedavno sam bila u Poljskoj i vidjela zid, šumu i okolinu koji su uništeni zbog te granice. Da li je to nešto što se može promijeniti?

Definitivno. Izgradnja graničnih ograda i zidova intenzivira se brže nego što sam zapravo zamišljala da će se desiti. Očito je ovo ograđivanje loše za divlje životinje i njihove migracije, kao i za sav okoliš. Ali za mene je ovdje ključan aspekt ljudskih prava, sprječavanje ljudi da traže azil, što je krajnje cinično. Cinično je i kada vidite koja količina novca teče ka kompanijama koje grade ograde za nadzor, ali i autokratskim režimima, od Turske preko Egipta pa do novog sporazuma sa Tunisom. Naravno da se jasno protivim takvim politikama.

Realno, jedina šansa za bilo kakvu progresivnu migracijsku politiku bila bi da imamo progresivnu većinu u Parlamentu. To je ono za šta se moramo boriti u narednim mjesecima i godinama, ne samo u Njemačkoj, nego u svim europskim zemljama. Ne znam jeste li vidjeli reakcije talijanske krajnje desnice na moju kandidaturu? Jedan od ljudi iz Braćo Italije rekao je kako ljudi imaju pred sobom izbor između dvije Europe – njegove verzije i verzije Rackete koja, kako je kazao, donosi ekoterorizam i ilegalne migracije. U suštini, ovo je linija razdvajanja – ili ćemo imati ljudska prava i klimatsku pravdu ili ćemo imati krajnju desnicu, pa čak i fašiste. Mislim da je to ono što ljudi u Europi treba da shvate – moramo zauzeti stranu po ovim pitanjima. Ako se ne založimo za ljudska prava i klimatsku pravdu, predat ćemo naše institucije krajnjoj desnici.

(Novosti)