Primiti a ne odbaciti

Prije točno 31 godinu vojnici, pod zapovjedništvom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, u Škabrnji su počinili nezapamćen masakr nad civilnim stanovništvom. Bio je to jedan od najgnusnijih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Ove je godine počast žrtvama otišla odati i potpredsjednica Vlade iz SDSS-a Anja Šimpraga. No, blago rečeno, nije dobro primljena. Dogodio se sramotan skandal. Škabrnjani su joj okrenuli leđa kada se naklonila žrtvama. Nimalo kršćanski.

Obiteljima pobijenih ljudi nije lako. Mogu s pravom reći: »Ne znaš ti što znači nekoga izgubiti«. Da, shvaćam da je i sada, nakon 31 godinu, teško zaboraviti bližnje bezočno pobijene na kućnom pragu, ali bez obzira na sve, bez suvišnih patetičnih pridjeva – naprosto nije u redu to što su napravili Anji Šimpragi, kojoj sigurno nije bilo lako ni doći, ni stajati tamo. Ona je u sebi prelomila začarani krug hrvatsko-srpske vječne mržnje i pojavila se u Škabrnji iako za to što se tamo dogodilo nije ni kriva, ni dužna.

Škabrnji je, kao i Vukovaru, namijenjena uloga vječne žrtve i ne daju im da se iz te kože izvuku. No, baš zato što im se dogodila tragedija moraju se znati nositi i s pokajanjem onih koji nemaju ništa s tim, osim što slučajno imaju isti nacionalni predznak kao i satrapi koji su počinili zločin. Šimpraga je došla okajati grijeh onih koji su okaljali i nju i njene sunarodnjake. Takve rane, razumljivo, teško zacjeljuju, ali zar zbilja treba i nakon toliko vremena kažnjavati i optuživati sve Srbe samo zato što su Srbi kao i Mladić? Jesu li, po tome, Srbi ovdje poželjni, bez obzira na to kakvih su stavova, koliko im je godina, koliko im je Hrvatska domovina? A koliko je nakon ovakvog odbacivanja ona stvarno i domovina Srba? Do kada će trajati ta spirala srpsko-hrvatske mržnje i nepovjerenja? Koliko će se prenositi, uz sav pijetet prema žrtvama, na sve Srbe kao takve? Zar ćemo i buduće generacije tjerati da se sa Srbima gledaju ispod oka i preko nišana? Jesu li Srbi višak u Hrvatskoj? I onda se pitamo zašto su i oni nepovjerljivi prema nama.

U Vučićevoj Srbiji današnju Hrvatsku nazivaju ustaškom, žele nam i danas nametnuti da smo NDH i usaditi teret Jasenovca, koji su počinili oni koji se, kao i mi, slučajno pišu Hrvatima. Ne, ja ne snosim odgovornost za Jasenovac kako mi to Vučić nabacuje, kao ni Šimpraga za strahote Domovinskog rata. Trebalo ju je ljudski, kršćanski primiti, a ne odbaciti, što se dogodilo na radost onih Srba kojima je to dokaz »ispravnosti« Vučićevih »grozomorija« i Hrvata koji bi da vječno živimo u 1991.

Nije Škabrnja jedino mjesto koje u nacionalnoj povijesti ima ulogu heroja i žrtve, tragedije i pobjede. Engleski gradić Coventry bio je mjesto najžešćih njemačkih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Na Coventry se samo 14. studenoga 1940. obrušilo 515 njemačkih bombardera. Samo toga dana poginulo je 558 ljudi, a uništeno je 60 tisuća kuća. Unatoč toj tragediji nije postao žrtva vlastite žrtve. Na komemoracijama u povodu savezničkog bombardiranja Dresdena uvijek sudjeluje i delegacija Coventryja. Grad je donirao i zlatni križ za obnovu tamošnje katedrale, pokazavši time simboličku težnju za pomirenjem dvaju naroda.

Piše: Vlado Vurušić (Jutarnji list)