Antitotalitarni posli

Pred ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma uvrstili smo tekstove kolumnista Slobodne Dalmacije Davora Krile i povjesničara, suradnika portala Peščanik, Srđana Miloševića.

Evropska kultura sjećanja izmjestila se, bar od sredine prve decenije 21. stoljeća, iz moralno jasne i historijski posve opravdane antifašističke paradigme (u raznim varijacijama i u različitom stupnju prisutne u evropskom identitetu) u maglovitu i nehistoričnu antitotalitarnu paradigmu. Za spomenuti zaokret u evropskoj kulturi sjećanja pronađeno je i »historijsko utemeljenje« i u ovom tekstu upravo je ono u središtu pažnje.

Naime, posljednjih godina posebno su popularna politizirana i, razumije se, »neideologizirana« tumačenja u kojima se ingeniozno tvrdi da je sporazumom Ribbentrop-Molotov od 23. kolovoza 1939. godine bio zapravo savez između Njemačke i SSSR, dva totalitarna »brata blizanca«, kao i da je Drugi svjetski rat počeo invazijom na Poljsku od strane Njemačke i njenog saveznika – SSSR. Bez obzira na svu nehistoričnost takvog stava, njemu je data svojevrsna satisfakcija i u Evropskom parlamentu, koji je posebnom rezolucijom proglasio 23. kolovoza za Dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma (nimalo slučajno redovno preimenovanom u Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima), komemorirajući na dan kada je potpisan sporazum Ribentrop-Molotov žrtve spomenuta dva sistema.

Što govore dokumenti

Naravno, upadljiva je suvremena šutnja o držanju vlada evropskih zemalja s kraja tridesetih godina i u toku rata, pri čemu ne mislim na Münchenski sporazum iz 1938. godine, kojim su zapadne sile kao »na pladnju« predale Hitleru Čehoslovačku; i ne mislim na uporno odbijanje od strane Engleske i Francuske sovjetskih prijedloga za zajedničko djelovanje protiv Njemačke; i ne mislim na profašističke i potonje kvislinške režime istočnoevropskih država, već imam u vidu upravo stavove vlada zapadnih i nekih drugih evropskih zemalja prema sovjetskoj invaziji Poljske iz 1939. godine. A stavovi tih vlada bili su uglavnom jedinstveni – potez Sovjetskog Saveza uperen je protiv Njemačke.

Naime, u kontekstu rata koji je otpočeo (a to je jedini relevantan kontekst), taj sovjetski postupak uglavnom je naišao na oprezan pa i odobravajući stav (posebno u SAD), premda su Velika Britanija i Francuska, zvanično (ali veoma blago), izrazile protest kod sovjetske vlade zbog čina koji je, nesumnjivo, zaista predstavljao kršenje međunarodnih normi. Ipak, u to vrijeme, nitko više nije ozbiljno vjerovao u načelo suvereniteta, a tome su velikodušno doprinijele sve tadašnje velike sile, uključujući i Veliku Britaniju i Francusku, koje su, faktički, bile suučesnici i u Anschlussu i u »ubojstvu« Čehoslovačke i uopće u Hitlerovom vrtoglavom uspjehu u vanjskopolitičkim pitanjima. Štoviše, SSSR je bio posljednja evropska velika sila koja se uključila u to nečasno kolo besprizornog gaženja suvereniteta i trgovine tuđim teritorijama.

Bilo kako bilo, ondašnje vlade evropskih država su se prema novonastaloj situaciji (ulazak sovjetskih trupa u Poljsku) postavile oprezno i, najblaže rečeno – pomirljivo. O tome svjedoče brojni dokumenti iz rujna 1939. godine, između ostalog i oni koji su objavljeni u zbirci Foreign Relations of the United States (Međunarodni odnosi Sjedinjenih Država). Pri tome, nije bez značaja istaći da je poglavlje u kojem su objavljeni dokumenti o zaposjedanju dijela poljske teritorije od strane sovjetskih trupa rujna 1939. godine naslovljeni Intervention of the Soviet Union in Poland (Intervencija Sovjetskog Saveza u Poljskoj), i to u zbirci dokumenata objavljenoj u SAD u jeku Hladnog rata, 1956. godine, u zvaničnom državnom projektu publiciranja dokumenata (izdanje Government Printing Office). Ne dakle agresija, ne ni invazija, ne ni okupacija već – intervencija. Istim pojmom akcija sovjetskih trupa označena je i u izdanju stenografskih bilješki sa zasjedanja britanskog parlamenta (Hansard).

Ovom prilikom predočit ću samo nekoliko primjera iz ondašnje diplomacije, koji vjerno oslikavaju stanovišta nekih evropskih i američkih zvaničnika o ovom problemu:

Iako je bila neugodno iznenađena postupkom Sovjeta, francuska vlada je smatrala da je »presijecanje komunikacija između Poljske i Rumunjske od strane sovjetske vlade izvedeno kako bi se spriječio njemački napad na Rumunjsku pošto sovjetska vlada strepi od toga da na crnomorskoj obali dobije Nemačku«. I britanska diplomacija je oprezno rezonirala da je sovjetska invazija Poljske »otvorena za više od jedne interpretacije«, ističući da se »Rusija možda uznemirila zbog brzine njemačkog napredovanja i vlastitom akcijom upozorila Njemačku da se drži dalje od Rumunjske«. No, čak i da nije tako, smatrali su Britanci, čak i da Sovjeti djeluju u dogovoru sa Njemačkom (tada se nije znalo za tajne anekse sporazuma Ribentrop-Molotov) Britanci su smatrali da »kakavgod tajni sporazum da je pridodat njemačko-ruskom sporazumu u pogledu podjele Poljske ili čak vojnog saveza, smatra se nevjerojatnim da Rusija može promatrati njemačko napredovanje ka Balkanu drugačije nego sa najvećom zabrinutošću«. No, trebalo je proći samo tjedan dana od sovjetske intervencije u Poljskoj da britanski ministar vanjskih poslova Halifax uvidi da »g. Hitler i nije prošao tako dobro kao što je mislio sklapajući sporazum o nenapadanju sa Rusima« budući da je očigledno »da Nijemci preuzimaju dvostruki teret na sebe« (misli na ukliještenost između zapadnih saveznika i SSSR).

Ni balkanske zemlje, na primjer, nisu imale prevelikih problema sa sovjetskim postupkom u Poljskoj. U izvještaju američkog ambasadora Arthura Lanea iz Beograda, o sastanku sa knezom Pavlom, Lane svjedoči da čak ni knez Pavle, pored dobro poznatog izraženog antikomunizma, nije dozvolio sebi da bude baš toliko zaslijepljen kao neki sadašnji interpretatori historije: Naprotiv, on je čak ukazao na to »da je možda poželjnije imati na rumunjskoj granici Rusiju nego Njemačku«. Knez Pavle se čak složio sa mišljenjem američkog diplomate da je »sovjetska invazija Poljske prije u funkciji zaustavljanja nego pružanja pomoći Njemačkoj«. Ambasador Lane je zatim ocijenio da je »veoma značajno što Princ Regent, čije su antipatije za sovjetski režim dobro poznate, sada ipak zauzima stanovište da je u skladu sa interesima Jugoslavije da na granici Rumunjske ima sovjetske prije nego njemačke trupe«. Iako su jugoslavenski zvaničnici bili uvjereni da je sve dogovoreno između Sovjeta i Nijemaca, ambasador Lane je bio »zadovoljan« što može javiti svojoj vladi da u Jugoslaviji vjeruju »da je sovjetski postupak bio usmjeren protiv daljeg napredovanja Njemačke prema istoku«, čime su se američko i jugoslavensko stanovište približili. I bugarski premijer je priznavao da, »ma koliko da je teško opravdavati invaziju Poljske, Rusija ipak nije mogla dopustiti rizik da pusti Njemačku dalje na istok«.

Izostanak oštrije reakcije zapadnih vlada na sovjetsku okupaciju poljske teritorije izraz je, sa jedne strane, pragmatičnosti, razumljive u trenutku kada je već otpočeo rat protiv Njemačke pa se ne želi otvaranje još jednog fronta, ali i jednog samorazumljivog uviđanja da nikakvog stabilnog i trajnog sporazuma ne može biti između interesa SSSR i njemačkog Rajha, u čemu čak nije moralo biti presudno (ali je svakako bilo veoma značajno) to što su se u ovim zemljama na vlasti nalazili antipodski suprotstavljeni ideološki sistemi. Ovakvih i sličnih diplomatskih ocjena, uglavnom unisonih, ima veoma mnogo, tako da za onoga tko poznaje historiju epohe u svoj njenoj dinamičnosti, ostaje samo ironijska distanca prema nehistoričnosti današnjih interpretacija koje »na silu boga« teže ka tome da historijsku stvarnost pojednostavljuju do banalnosti i uklope u svoje ideološke antikomunističke sheme.

Ideološki mutljag

Razumije se, nikome više nije u fokusu historijsko iskustvo. Ono se samo upotrebljava u konfrontacijama u kojima su danas »u igri« drugačiji motivi i razlozi: u očima mnogih na Zapadu reinkarnacija Hitlera i totalitarizma je ruski predsjednik Putin, što, doduše, otvara pitanje zašto nije upotrijebljena paralela sa podjednako totalitarnim Staljinom. Pri tome, nije bez značaja ni činjenica da se i u suvremenoj Rusiji odigrava bizarni historioidni igrokaz: srasli su poststaljinizam i agresivni ruski (treba li posebno naglašavati, također antikomunistički) nacionalizam u svojevrsni ideološki mutljag, sa antizapadnjaštvom kao glavnim sastojkom i posezanjem za izgubljenom moći kao glavnim motivom, što sve skupa putinovska Rusija prodaje kao antifašizam.

Svim ovim nasiljem nad historijom potvrđuje se jedino nemogućnost da politikom uzurpirano mišljenje prošlosti djeluje kao koristan sadržaj kritičke misli. Naprotiv – riječ je o opasnoj utilitarizaciji. Uklopljena, naime, u popularne stereotipe, generišući ih ili podržavajući, takva interpretacija prošlosti nesumnjivo je politički upotrebljiva, ali u spoznajnom i širem, civilizacijskom smislu, ona postaje ne samo beskorisna, već i štetna. Antikomunizam je u istočnoevropskim zemljama jedino pridonosio bujanju nacionalizma, do fašističkih razmjera, za šta je besmislena i nadasve nepovijesna antitotalitarna paradigma poslužila, tu i tamo, kao »korisna budala«.

Sa druge strane, mnogo više nego kao ekvidistanca prema komunizmu i fašizmu, antitotalitarna paradigma je Zapadu poslužila kao bizarno ideološko oružje u trenutku kada se u Rusiji dešavala ništa manje bizarna involucija ka novom autoritarizmu i svojevrsna težnja ka renovatio imperii. Tako se došlo u situaciju da su i suvremeni evropski »antitotalitarizam« i suvremeni ruski »antifašizam« rezultante potpunog ignoriranja elementarnih povijesnih činjenica, namjerne proizvodnje konfuzije i maštovitih zahvata u novom kreiranju identiteta, kako nacionalnih, tako i evropskog.

Ipak, ovakvo ignoriranje prošlosti, njeno prilagođavanje i novo tumačenje, pokušaji spajanja nespojivog i razdvajanja neodvojivog, ne samo da je neuvjerljivo, već je i beskrajno neinteligentno. Ali potaknuto iz sfere politike, dekretima i rezolucijama oktroirano iz birokratskih centara moći, to ignoriranje i prekrajanje prošlosti nipošto nije naivna igra, osobito kada se sve odigrava kao dio šire konfrontacije u kojoj je borba za interpretaciju prošlosti tek sredstvo legitimizacije vlastite, na svaki način upitne pozicije. A ne bi bio prvi put u povijesti da u borbi za interpretaciju prošlosti, pritisnuta političkim stegama, muza Klio odcvili svoju kakofoničnu labudovu pjesmu i onda zašuti. Zajedno sa ostalim muzama…