Vladimir Putin sjedi na vrhu piramide moći koja se raspada

Dana 24. veljače otpao je s Vladimira Putina oklop »prosvijećenog autokrata« što ga nosio proteklih dvadeset godina i raspao se u komadiće. Svijet je ugledao monstruma – sumanutog u svojim željama i nemilosrdnog u svojim odlukama. Čudovište je postupno raslo, dobivajući snagu iz godine u godinu, marinirajući se u vlastitom apsolutnom autoritetu, imperijalističkoj agresiji, prijeziru prema zapadnoj demokraciji i zlonamjernosti potaknutoj ogorčenjem izazvanim padom SSSR-a. Sada se Europa mora nositi, ne s bivšim Putinom, već novim Putinom koji je posve odbacio svoju fasadu »poslovnog partnerstva« i »mirne suradnje«. Nikada više s njim neće biti mira.

Kako i zašto se to dogodilo?

U posljednjem filmu trilogije Gospodar Prstenova Petera Jacksona, kada Frodo Baggins u užarenu lavu treba ubaciti ukleti Prsten Moći, prsten koji je stanovnicima Međuzemlja donio toliko puno patnje i rata, on ga iznenada odluči zadržati za sebe. Voljom prstena, njegovo lice se najednom počne mijenjati – postajući zlokobno i izopačeno. Prsten moći ga čitavog obuzme. Ipak, u Tolkienovoj knjizi, završetak je sretan…

Kada je Putina na tron Ruske moći doveo bolesni Boris Jeljcin 1999. godine, njegovo lice bilo je simpatično – čak i atraktivno – a njegova retorika posve razborita. Činilo se mnogima da je čovjek koji se uspinje visinama ruske piramide moći inteligentni činovnik lišen ponosa i arogancije i moderan pojedinac koji shvaća kako postsovjetska Rusija ima samo jedan mogući put u budućnost: demokraciju. U intervjuima je tada često pričao o demokraciji, obećavajući građanima Ruske Federacije nastavak reformi, slobodne izbore, slobodu govora, poštivanje ljudskih prava od strane vlasti, suradnju sa Zapadom, i što je najvažnije, stalnu rotaciju elita na vlasti.

»Nemam namjeru sjediti u ovoj stolici!« rekao je.

Srednjovjekovna piramida moći

U Rusiji, kao što svi znaju, ljudi još vjeruju u govore i nastupe svojih vladara. A u to vrijeme, ovaj čovjek bio je »pojedinac ugodan u svakom pogledu« kao što je Nikolaj Gogolj pisao o svome protagonistu u Mrtvim dušama: otvoren za raspravu, uviđavan prema svima, ozbiljan ali ne bez smisla za humor ili sposobnosti da zbija šale na vlastiti račun. Nadalje, pojedini političari, intelektualci i politički teoretičari koji su danas žustri oponenti Putina i njegovog sistema, svojedobno su ga podržavali, a neki su se čak pojavljivali u njegovom predizbornom stožeru kako bi mu pomogli dobiti izbore. I on je u tome uspio. Ali fatalni Prsten Ruske Moći već je bio na njegovom prstu obavljajući svoj podmukli posao; imperijalistički monstrum počeo je obuzimati ovog naočitog i živahnog pojedinca.

U Rusiji vlast je još uvijek strukturirana u obliku piramide. Piramidu je sagradio Ivan Grozni u 16. stoljeću – ambiciozan, brutalan car preplavljen paranojom i brojnim drugim porocima. Uz pomoć osobne vojske – opričnika – okrutno je i u krvi podijelio rusku državu na vlast i ljude, prijatelje i neprijatelje, a jaz što ih odvaja postao je najdublji opkop. Njegovo prijateljstvo sa Zlatnom Hordom uvjerilo ga je da je jedini način vladanja golemim prostranstvom Rusije postati okupator čitave njene teritorije. Okupirajuća moć trebala je biti snažna, okrutna, nepredvidiva i narodu nerazumljiva. Ljudi nisu imali izbora nego da ju slušaju i poštuju. A samo jedna osoba sjedi na vrhu ove mračne piramide, jedna osoba posjeduje apsolutnu moć i pravo na sve.

Paradoksalno, princip ruske moći nije se ni najmanje promijenio u proteklih pet stoljeća. Držim da je to najveća tragedija naše države. Naša srednjovjekovna piramida cijelo je to vrijeme stajala visoko, njezina se površina mijenjala ali nikad i temeljni oblik. I uvijek se jedan ruski vladar nalazio na njezinom vrhu: Petar I., Nikola II., Staljin, Brežnjev, Andropov… Danas se Putin nalazi na njezinom vrhu više od dvadeset godina. Prekršivši obećanje, svom snagom se drži za stolicu u kojoj sjedi. Piramida Moći truje vladara. Podaruje njemu i njegovima arhaične, srednjovjekovne vibracije. Kao da poručuje: »Vi ste gospodari države čiji se integritet može održati samo nasiljem i okrutnošću; budite nedokučivi, okrutni i nepredvidivi, sve vam je dozvoljeno, trebate izazvati šok i strahopoštovanje kod svog naroda, narod vas ne smije shvatiti, narod vas se mora bojati«.

Sudeći prema nedavnim zbivanjima, ideja obnove Ruskog carstva posve je obuzela Putina.

Ni Jeljcin, koji je došao na vlast na vrhu vala perestrojke, nije ni taknuo srednjovjekovnu piramidu; samo je prefarbao njezinu površinu; tmurni sovjetski beton postao je šarolik, prekriven jumbo plakatima s oglasima zapadnjačke robe. Piramida Moći potencirala je Jeljcinove najgore osobine: pretvorila ga je u grubijana, nasilnika i alkoholičara. Lice mu je ogrezlo u tešku, nepomičnu masku drske arogancije. Krajem svoje vladavine Jeljcin je pokrenuo besmislen rat protiv Čečenije kada se ova odlučila odvojiti od Ruske Federacije. Piramida koju je sagradio Ivan Grozni uspjela je probuditi imperijalistu čak i u Jeljcinu, nekoć kratkovječnom demokratu; kao ruski car slao je tenkove i bombe u Čečeniju osudivši čitav čečenski narod na smrt i patnju.

Jeljcin, kao i drugi tvorci perestrojke koji su ga okruživali, ne samo da nisu uništili zlokobnu piramidu već nisu ni zakopali svoju sovjetsku prošlost – za razliku od postratnih Nijemaca koji su pokopali leš nacizma u 1950-ima. Truplo ovog čudovišta što je istrijebilo na desetke milijuna vlastitih građana i vratilo zemlju sedamdeset godina natrag u prošlost, bilo je u kutu: samo će istrunuti, kako su mislili. Ali pokazalo se da nije mrtvo.

Nakon dolaska na vlast, Putin se počeo mijenjati. Oni koji su inicijalno podržavali njegovu vlast, postupno su počeli shvaćati da te promjene ne donose boljitak Rusiji. Televizijska postaja NTV bila je uništena, a druge mreže prešle su u ruke Putinovim poltronima, nakon čega je uslijedila stroga cenzura; otada pa nadalje, Putina se više nije smjelo kritizirati.

Mihail Hodorovski, čelnik najbogatije i najuspješnije kompanije u Rusiji, bio je uhićen i osuđen na deset godina zatvorske kazne. Njegovu tvrtku Yukos opljačkali su ljudi odani Putinu. Ova »specijalna operacija« bila je namijenjena zastrašivanju drugih oligarha. I u tome je bila uspješna: neki od njih su napustili zemlju, ali ostali su prisegnuli odanost Putinu, a neki su čak postali njegovi »džepni novčići«.

Piramida moći nastavila se tresti, a vrijeme se zaustavilo. Poput golemog ledenjaka država je plutala kroz prošlost – prvo sovjetsku a potom i srednjovjekovnu.

Putin je izjavio kako je raspad SSSR-a najveća katastrofa 20. stoljeća. Za sve razumne ljude iz Sovjetskog bloka njezin je raspad bio blagoslov: bilo je nemoguće pronaći makar jednu obitelj neokrznutu crvenim kotačem staljinističkih represija. Milijuni su pogubljeni, deseci milijuna bili su otrovani dimom komunizma – nedostižnim ciljem koji je zahtijevao moralne i fizičke žrtve od sovjetskih građana. Ali Putin nije uspio nadvladati časnika KGB-a u sebi, časnika naučenog da je SSSR jedina nada za napredak čovječanstva i da je zapad neprijatelj sposoban samo za korupciju. Lansirajući svoj vremeplov u prošlost, bilo je kao da se vraća svojoj sovjetskoj mladosti gdje se mogao osjećati komotno. S vremenom je prisilio sve svoje podanike da se tamo skupa s njim vrate.

Izopačenost Piramide Moći dolazi do izražaja u činjenici da njezini vladari projiciraju svoje psihosomatsko stanje na čitavu populaciju države. Ideologija putinizma podosta je eklektična: u njoj poštovanje za Sovjete stoji uz bok feudalnoj etici, Lenjin dijeli krevet s carskom Rusijom i ruskim pravoslavnim kršćanstvom.

Putinov najdraži filozof je Ivan Iljin (1884-1954): monarhist, ruski nacionalist, antisemit i ideolog Bijele garde. Lenjin ga je protjerao iz Sovjetske Rusije 1922. i ostao je u izgnanstvu. Kad je Hitler osvojio vlast u Njemačkoj, Iljin mu je zdušno čestitao jer je »spriječio boljševizaciju Njemačke«.

»Kategorički odbijam suditi o događajima posljednja tri mjeseca u Njemačkoj iz perspektive njemačkih Židova…«, pisao je. »Liberalno demokratska hipnoza je odbačena…« Ipak, kada je Hitler Slavene proglasio drugorazrednom rasom, Iljin se uvrijedio te ga je uskoro Gestapo odveo u pritvor zbog otvorenog iznošenja kritike i nezadovoljstva. Iz zatvora ga je spasio Sergej Rahmanjinov nakon čega je otišao u Švicarsku.

U svojim zapisima Iljin je izražavao nadu da će nakon pada boljševizma Rusija imati svog führera koji će podignuti na noge državu koja je na koljenima. Upravo je »Rusija koja je na koljenima i koja se diže na noge« omiljeni moto Putina i njegove sljedbe. Evocirajući njegove misli, prijezirno je govorio o ukrajinskoj državi koju je »stvorio Lenjin«. U stvarnosti, nezavisnu Ukrajinu nije stvorio Lenjin, već Centralno Rada Ukrajine – skupština u Kijevu siječnju 1918. neposredno nakon što je Lenjin raspustio ustavotvornu skupštinu. Ta država nije bila Lenjinova zasluga već posljedica Lenjinove agresije.

Novi ruski car

»Pod Putinom Rusija se podigla na noge!« često kliču njegovi pobornici. Netko se jednom našalio: država se uzdigla na noge, ali uskoro se vratila puzanju četveronoške: korupciji, autoritarizmu, birokratskoj samovolji i siromaštvu. Sada bismo mogli i rat.

Puno toga se dogodilo posljednjih dvadeset godina. Lice predsjednika Ruske Federacije pretvorilo se u neprobojnu masku, koja zrači okrutnošću, bijesom i nezadovoljstvom. Njegovo temeljno komunikacijsko sredstvo postale su laži – male i velike laži, naivno površne i visoko strukturirane, laži u koje je i sam povjerovao, kao i one u koje nije. Rusi su već navikli na lažljivu retoriku njihova predsjednika. Ali sada je i Europu počeo navikavati na svoje laži. Svaki europski državnik koji je došao u Kremlj odslušao je tradicionalnu porciju fantastičnih laži (sada za enormnim, posve paranoičnim stolom) Na konferenciji za medije potom bi te konstrukcije bile iskazane kao »konstruktivni dijalog« i svatko bi otišao svojim putem.

Angela Merkel priznala je da prema njezinom mišljenju Putin živi u svom imaginarnom svijetu. Ako je zbilja tako, koji je smisao ozbiljnog suočavanja s takvim vladarom? On nije pisac niti umjetnik; primoran je živjeti u stvarnom svijetu i biti odgovoran za svaku riječ koju izgovori. Punih 16 godina, Merkel, koja je odrasla u DDR-u i koja bi stoga trebala prozrijeti Putinovu istinsku narav, s njim je samo pokušala »uspostaviti dijalog«. Rezultati toga dijalogu su: okupacija pojedinih teritorija u Gruziji, aneksija Krima, preuzimanje Donjecka i Luganska, a sada i otvoreni vojni sukob s Ukrajinom. Nakon rata u Gruziji i okupacije tamošnjih teritorija, »mirotvorac« Obama je Putinu ponudio… početak uspostave novih odnosa. Što hoće reći: »hajde Vladimire, zaboravimo na sve to i krenimo iznova.« Rezultat takvog »reseta« bila je aneksija Krima i rat u Istočnoj Ukrajini.

Putinovo unutarnje čudovište nije samo oživjela piramida moći i korumpirana ruska elita, kojoj Putin, kao car svojim podanicima, baca sočne ostatke korupcijskog plijena. »Kultiviralo« ga je odobravanje neodgovornih zapadnih političara, ciničnih poslovnih elita, korumpiranih novinara i politologa.

»Čvrst i konzistentan vladar!«. Ta ih je mantra posve opčinila. »Novi ruski car« njima je bio nešto neodoljivo i okrepljujuće poput ruske votke ili kavijara.

Tijekom godina upoznao sam mnogo Putinovih simpatizera u Njemačkoj, od taksista do biznismena i profesora. Jedan stariji sudionik studenske revolucije 1968. priznao mi je:

»Jako mi se sviđa vaš Putin!«

»Zašto tako mislite?«

»Odlučan je. Govori istinu. I protivi se Americi. Nije kao mediokriteti što ih ovdje imamo.«

»Ne smeta vam što u Rusiji vlada monstruozna korupcija, praktički nema izbora ni nezavisnog sudstva, opoziciju se uništava, provincije su osiromašene a mediji šire državnu propagandu?«

»Ne. To su vaša unutarnja pitanja. Ako Rusi to sve prihvaćaju i ne prosvjeduju, to mora značiti da podržavaju Putina.«

Neosporna logika. Iskustvo Njemačke u 1930-ima očigledno takve Europljane ničemu nije podučilo.

Ali nadam se da nisu svi Europljani takvi. Da znaju razliku između demokracije i diktature – između rata i mira. U svojim lažnim obraćanjima Putin je nazvao napad na Ukrajinu »specijalnom vojnom operacijom« protiv »ukrajinskih agresora«. To u prijevodu znači: miroljubivi Rusi su prvo anektirali od »ukrajinske hunte« Krim, a potom započeli hibridni rat u Istočnoj Ukrajini, da bi naposljetku napali čitavu zemlju. Otprilike kao što je i Staljin postupio s Finskom 1939.

Za Putina je sam život oduvijek bio specijalna operacija. Mračni poredak KGB-a podučio ga je ne samo mržnji prema običnim ljudima, koji su za sovjetskog državnog Moloha uvijek samo potrošni materijal, već i središnjem čekističkom principu: niti jedne riječi istine. Sve se mora sakriti i klasificirati. Njegov osobni život, rodbina, navike – sve je oduvijek bilo skriveno, prožeto glasinama i spekulacijama.

Agresija kao početak kraja

No jedna stvar je postala jasna: s ovim ratom Putin je prešao crtu – crvenu liniju. Maska je pala, oklop »prosvijećenog autokrata« je puknuo. Sada, svi zapadnjaci koji su simpatizirali »snažnog ruskog cara« moraju zašutjeti i shvatiti da se u Europi 21. stoljeća odvija rat punog intenziteta. Agresor je Putinova Rusija. Rat neće donijeti ništa osim smrti i uništenja Europi. Ovaj rat je pokrenuo čovjek korumpiran apsolutnom moći, koji je u svom ludilu odlučio ponovno iscrtati kartu našeg svijeta. Ako poslušamo Putinov govor u kojem najavljuje »specijalne operacije« u Ukrajini, NATO i SAD se spominju više nego Ukrajina. Prisjetimo se, također, njegovog nedavnog ultimatuma NATO-u. Njegov cilj nije Ukrajina kao takva, već zapadna civilizacija, prema kojoj osjeća mržnju posrkanu iz crnog mlijeka iz KGB-ove dojke.

Tko je krivac? Mi. Rusi. I moramo nositi breme krivnje dok se Putinov režim ne raspadne. A zasigurno će se raspasti, napad na slobodnu Ukrajinu je njegov početak kraja.

Putinizam je osuđen na propast jer je neprijatelj slobode i demokracije. Ljudi su danas to konačno shvatili. Napao je slobodnu i demokratsku državu upravo stoga što je slobodna i demokratska. Ali zapravo sebi kopa grob jer svijet slobode i demokracije kudikamo je veći od njegove mračnog i tmurnog staništa. Prijeti mu propast jer priželjkuje novi Srednji vijek, korupciju, laži i gaženje ljudskih sloboda. Zato što je i sam prošlost. I nužno je učiniti sve što je u našoj moći da čudovište tu i zadržimo – u prošlosti – za sva vremena, zajedno s njegovom piramidom moći.

S engleskog preveo: Lovre Bilić