U OSVIT RUSKE INVAZIJE NA UKRAJINU

Što donosi »Četvrta politička teorija« Aleksandra Dugina

Knjiga istaknutog ruskog ultranacionalistički nastrojenog političkog filozofa predstavlja mračnu vrtoglavu ekspediciju intelektualnim koridorima povijesti i filozofije s jasnom intencijom: pronalaskom alternative ideološkoj hegemoniji liberalizma

Piše: Lovre Bilić
  21. travnja 2022.

U osvit ruske invazije na Ukrajinu ime Aleksandra Dugina stalo je poput mračne utvare opsjedati medijske naslovnice pojavljujući se frekvencijom prijeteće nepoćudnosti, galopirajućim asocijacijama na neofašizam, ruski imperijalizam, okultizam i desni ekstremizam, čime se medijska reprezentacija njegovog inače posve opskurnog lika prigodno skončala bespotrebnim mistifikacijama i senzacionalističkim bunilom. Reklo bi se kako Dugin, dugogodišnjim šurovanjem s istaknutijim predstavnicima svjetske i europske desnice, brojnim nacionalističkim ispadima te eklektičnim iščitavanjem društvene teorije i filozofije – negdje na pola puta između ozbiljnih analitičkih nastojanja i sumanute apokaliptične propovijedi – ponosno nosi svoju zloglasnu reputaciju kao značku časti. Nije sporno kako posjeduje istančan senzibilitet za dešifriranje logike suvremenih komunikacijskih alata i njihovih diskurzivnih praksi.

Bez namjere detaljnog pretresanja njegove osebujne biografije – i što je najvažnije – bez straha od stavljanja njegovih gotovo uvijek ezoteričnih i neprohodnih teorijskih elaboracija pod analitičku oštricu, demistifikacija i kritičko razračunavanje sa središnjim idejnim konstrukcijama Duginovog političkog – ili kako bi sam radije preferirao – sudbonosnog, metafizičkog projekta suprotstavljanja liberalizmu, čini se u kontekstu ratne devastacije Ukrajine pothvatom vrijednim truda. Iz enormnog popisa radova na površinu najčešće izranjaju dva naslova: Osnove geopolitike (1997.) i Četvrta politička teorija (2009.) Prvi spomenuti, zaokupljen na prvom mjestu prekrajanjem svjetske konstelacije geopolitičkih odnosa, izgradnjom projekcije Euroazijske unije – saveza kontinentalnih država predvođenih Rusijom u konfrontaciji s euro-američkom, zapadnom alijansom vojne moći – iz sadašnjeg kuta promatranja može se čitati kao proročansko buđenje ruskih imperijalnih apetita i upravo je njome Dugin posljedično pridobio naklonost i simpatije višeg ešalona ruske političke i vojne moći. U narednom desetljeću, nerijetko će istupati kao svesrdni podržavalac Putinovih autokratskih manevara i vanjskopolitičkih podviga, a u godini nakon ruskog slamanja gruzijskog otpora, izdaje Četvrtu političku teoriju – mračnu vrtoglavu ekspediciju intelektualnim koridorima povijesti i filozofije s jasnom intencijom: pronalaskom alternative ideološkoj hegemoniji liberalizma. Iznošenje detaljnog pregleda knjige čini se gotovo nemogućim zadatkom; Dugin s nakanom prkosi bilo kakvoj linearnosti i lako zbunjuje čitaoce epileptičnim bljeskovima nekontrolirane struje svijesti. Započinje uvodnu diskusiju lucidnom rekapitulacijom i pregledom ideološkog trokuta na relaciji liberalizam-socijalizam-fašizam (redom njihova pojavljivanja), kako bi se u nastavku pomamio za digresijom s teorijama o mistično-kolektivističkim korijenim suvremenih demokracija, vraćajući se uvijek ruskom pitanju kao središnjem predmetu interesa usred kolizije ideoloških okršaja na svjetskoj pozornici 20. stoljeća, bacajući naposljetku kroz sve to dugačku sjenu ontologije Martina Heideggera – njegova omiljenog filozofa. Na takvoj kognitivnoj mapi, u toj postmodernoj gimnastici, sve se prožima i sve je moguće; vatrenom odlučnošću ukrštava se post-strukturalizam i gnostički tekstovi, Rene Guenon i Marx sjede u istoj klupi, prizivaju se tumačenja Juliusa Evole s lijeva i marksističke tradicije s desna, intertekstualnost se probija na sve strane, kaos je neizbježan misaoni vodič, a čitav kotač intelektualne povijesti se poput žrtvenog janjca militarizira sa svrhom nadilaženja obzora metafizičke prevlasti racionalne-tehnološke osnove suvremenog liberalizma i skiciranja intelektualnog krajolika novog puta kojim bi valjalo kročiti – onoga četvrte političke teorije.

»Bauk« liberalizma kruži svijetom

Uzimajući u obzir rečeno, nastojat ću putem odgovora na Duginove kritike liberalizma, osvijetliti način na koji se stanoviti tematski elementi fašizma, kojeg uostalom i sam Dugin drži poraženom ideologijom, vraćaju kao neizbježno iskušenje njegove teorije, te ukazati koliko i sam zapada u zamku, bivajući žrtvom konceptualnog aparata mišljenja zasnovanog na liberalizmu s čijom tradicijom – koju žarko smjera nadići – oštro polemizira. Pritom, dakako, ne želim sugerirati da se liberalnoj ideologiji ne trese tlo pod nogama uslijed dubokih i dugotrajnih društveno-političkih izazova i vrijednosnih kriza, no ostajem pri mišljenju kako se Duginova rješenja za spomenute krize oslanjaju na nepromišljenom oslobođenju destruktivnih ljudskih težnji i poriva s potencijalno ugrožavajućim konzekvencama za postizanje dugoročnog (ili bilo kakvog) mira u sferi međunarodnih političkih odnosa. U pogledu na krhotine ideoloških razaranja 20. stoljeća, u kojemu su ideologije odigrale ulogu svjetovnih religija, vrelišta natopljenih smislom, politički artikuliranih metafizika u utrci za svjetskom prevlašću, Dugin je iznenađujuće izravan: liberalizam je zasluženo pobijedio konkurente i stekao pravo na obranu naslijeđa duha moderne. No drži pak kako je pobjedom istodobno nagoviješten i početak njegova kraja: pojavom novog vijeka, liberalizam nestaje – rastvara se i fragmentira, prelazi iz političke ideje u sve pore društvenog tkiva, uranja u novu tehnološku zbilju, seli se u virtualne sfere n-dimenzionalnog, svugdje i nigdje prostora, provodi nesmetanu atomizaciju, te bez idejnih oponenata gubi referentno odredište, postajući jedno s objektivnom stvarnošću. Proglasivši upravo taj trenutak stanjem postmoderne, Dugin nadalje tumači kako SAD, postajući jedini vojni hegemon, svojom inačicom »kraja povijesti« provodi imperijalnu agresiju na mjestima koja se ne uklapaju u liberalnu koncepciju univerzalnosti ljudskih prava i viziju globalnog tržišta, na kojima zasnivaju legitimaciju za svoje vojne akcije. Postavljen na tako široko platno, tendencioznim pojmovnim rastezanjem, liberalizam prestaje biti asociran isključivo s njegovim nužnim konstitutivnim značajkama u užem smislu; vladavinom prava, individualnom autonomijom i privatnim vlasništvom, već postaje istoznačan sa Zapadnim civilizacijskim poretkom; bauk što kružeći svijetom u susretu s drugačijim kulturama i tradicijama sve pred sobom razara i podvodi u jedan monolit: bezlično društvo izbezumljenih potrošača uronjenih u anorgansku materiju svjetskog sistema.

Premda je genetski kod liberalizma doista urezan u sve zapadne režime, valja ipak uputiti kratku primjedbu takvom motrištu: utjecaj heterogenosti liberalne političke tradicije na institucionalne politike pojedinih država, nikako nije posve zanemariv; Dugin se trudi istaknuti kako je ekspanzionistička vanjska politika SAD-a, kao vodećeg liberalnog režima, jedino ishodište – prirodni vrhunac liberalnih političkih stremljenja, zaboravljajući istaknuti kako se kroz konstelaciju saveza demokratskih zemalja i u okviru NATO-a profiliraju brojni interesi i kontinuirano izmjenjuju vlasti, što uvijek ostavlja otvorenim makar teorijsku mogućnost da se na liberalnim argumentacijskim osnovama također artikulira drugačija vizija međunarodnog poretka od one koju Dugin smatra egzistencijalnom ugrozom za ostale civilizacije i čitavu planetu. Dapače, nekada mu te vlasti mogu i posve ići niz dlaku; dovoljno se prisjetiti njegova oduševljenja izborom Trumpa za predsjednika. Demokracije su nepredvidivi, dinamični poreci, što prolaze kroz pregršt modifikacija, kulturološki se izmjenjuju, razvijaju i rastu, a to im omogućuju upravo složeni sustavi provjere i ravnoteže moći. Za Dugina su demokratski mehanizmi smjene vlasti, javne rasprave, reforme javnih sustava, usklađivanja višestrukih interesa te formuliranje odgovora na kompleksne zadatke balansiranja slobode i jednakosti, tržišta i države, partikularnih i javnih interesa, u široj slici sasvim nevažni detalji; puke tehnikalije, jedva uočljive varijacije i tek blagi zastoji nemoćni u zaustavljaju liberalnog levijatana od pokoravanja svijeta. Iz njegove perspektive, ideološki sukobi nisu samo konstante i neizbježne sudbine čovječanstva, već i determinirani obrasci što čine društvenu dinamiku, stoga svaki ideološki sustav prirodno teži dominaciji i uspostavi monopola nad pitanjem cilja i svrhe ljudske egzistencije.

I u svemu tome, pa tako i u trijumfu liberalizma, Dugin vidi otkrivenje skrivene logike povijesti, a kao filozof izrazito ratoborne naravi, bespogovorno prihvaća realpolitičke dimenzije sukoba kroz koje se ideologije upražnjavaju.

Njegov temeljni prigovor liberalizmu zapravo se ne krije se u geopolitici, već u filozofiji – a tiče se onoga što drži da je manjkavost liberalnog antropološkog razumijevanja čovjeka kao bića. Naime, osnovna preokupacija svih liberalnih političkih filozofija počiva na slobodi, koja se prihvaća kao neupitno, apriorno vrijednosno načelo. Dugin smatra kako se iz takvog inzistiranja na slobodi kao temeljnoj premisi, ne može ekstrapolirati niti politički artikulirati za čovjeka pozitivan sadržaj ovladavanja budućnošću, niti odgovoriti na fundamentalno pitanje ljudskog smisla, što se okončava besciljnom nihilističkom praksom. Kako pitanje krajnjeg cilja ljudskih nastojanja ostaje neodgovoreno, čovjek se pojavljuje kao neodređena apstrakcija, obična prikaza; tek ga se parcijalno uzima u antropološkom modelu kao slobodno biće i gospodara svoje sudbine, no ostavlja ga se ispražnjenim u jednom dubljem, metafizičkom smislu. Kao logičan proizvod te rastuće praznine, tog prodornog i nezaustavljivog nihilističkog nasrtaja na stvarnost, ili kako je to Weber nazvao »raščaravanja svijeta«, sve institucije što čine esenciju čovjeka, onu koja odolijeva vremenu, koja za njega predstavlja bitak sam – obitelj, religija, zajednica, tradicija – sve to biva izvrgnuto ruglu i lišeno bilo kakvog značenja, poručuje nam Dugin. Liberalizam je, ušavši u postmodernu otpočeo krizu značenja – jer u svojim temeljima ništa ne posjeduje, on je suštinski »ništa« – toliko sveobuhvatnu i ozbiljnu da je pitanje života ili smrti, biti ili ne biti – istome se energično suprotstaviti. Dugin napominje kako je to jedini pravi izbor u ovom trenutku, jer čovjek izbora ima, i uvijek ga mora imati.

Svim sredstvima protiv modernog svijeta

Ovdje se kod Dugina nazire jedna kontradikcija koju se da rastumačiti obraćanjem već spomenutom Heideggeru i njegovoj ontologiji, jer baš na njegovim temeljim Dugin nestrpljivo hoće graditi novu političku teoriju. Upravo Heidegger ljudski izbor i mogućnost aktivnog djelovanja naspram onoga što je ukorijenjeno u vremenu – spoznajom o smrti kao neizbježnoj ljudskoj sudbini – vidi nešto što čovjeka istinski čini čovjekom. Bitak, kojeg podrobno tematizira u svojem kapitalnom djelu »Bitak i vrijeme«, nije naprosto sve što se nadaje čovjeku i njegovim osjetilima kao egzistirajuće, kao ono što nepobitno »jest«, već je i ono skriveno, mistično i nedokučivo – ono nespoznatljivo »ništa« – to što čini drugu ali ništa manje važnu značajku zagonetne strukture samog bitka. Podsjećajući čovjeka na njegov kraj, na krhkost i prolaznost postojanja, bitak se nikada ne može spoznati izravnim, empirijskim putem ili pak znanstvenom metodom; ali ga je istovremeno nemoguće iščupati iz ljudske svijesti. On je vječno prisutan. Sve što čovjek ima na raspolaganju pokušaj je da izgradi suodnos s bitkom, da ostane njegovim čuvarom ili, kako Heidegger voli kazati , »pastirom bitka«. No uz diktat života nametnut ljudskom biologijom kao i složenim sustavima kulture, što su ih stoljećima ljudi gradili, čovjek panično i grozničavo odbija tu negativnu stranu bitka, pomisao na to nespoznatljivo »ništa« ga užasava, stoga se usmjerava na vidljivo, opipljivo, mjerljivo i materijalno. Bježeći od smrti gradi artificijelnu arhitekturu svoga životnog prostora a posredstvom znanosti i racionalnom metodom tehnificira prirodu; ono što je industrijska revolucija pokrenula, danas se pretvorilo u logiku stroja koji dominira nad životom. Bitak se stoga udaljava od čovjeka i pada u zaborav. Sve to za Heideggera i njegova vjernog apostola Dugina, sužava autentično ljudsko postojanje i uništava izbor. Nije stoga posve čudno, slijedom praćenja opisanih teza do njihovog vrhunca, što su obojica, odbacujući liberalizam u silovitoj utrci želje za vraćanjem bitka s neminovnom prolaznošću vremena, pronašli izlaz u reakcionarnim režimima; Heidegger svojedobno hvaleći nacizam kao autentičniji oblik odnosa spram tehnike od onog anglosaksonskog, a Dugin služeći se gotovo svim alatima iz širokog amalgama cjelokupne tradicije, kao jednog prostranog naslijeđa čovječanstva, u bitci svim sredstvima protiv modernog svijeta.

Koliko god se Heideggerova filozofija daleko provlači i snažno rezonira s osjećajem tjeskobe, nemoći i frustracije suvremenim društvom, koliko god se činilo da istinskog izbora nemamo suočeni s gigantskim tehnološkim silnicama, potrebna je enormna tendencioznost u sklapanju očiju pred objektivnom političkom realnošću; liberalni režimi jedini su politički sustavi koji nastoje iznaći i postaviti valjan konstitucionalni okvir za mnogostruke pravce ljudskog izbora; režimi s razgranatim pluralizmima u kojima se pronalaze modusi zajedničkog suživota, i u kojima se gaji kultura iznošenja otvorene kritike, bez straha od represivnog odgovora. Dugin prihvaća izbor kao važnu dimenziju ljudskog života, no aktivno promiče i podržava režime i društvene skupine koje ga sustavno, nasilnim putem sprečavaju. Osim toga, Dugin spominje glasovitu distinkciju liberalne političke teorije, koncepciju slobode »za« naspram slobode »od«, izričući kako je potonja, negativno određena, s razlogom preuzela primat nad drugom, jer se upravo u njoj kristalizira istinsko naličje liberalizma – ono ništavno, nepotpuno, što se uspijeva ostvariti samo u negaciji. Pozivajući se ovdje na Carl Schmita i njegovu tvrdnju kako je nemoguće konstituiranje valjanog političkog stava u odsustvu neprijatelja, moglo bi se argumentirati kako i Dugin, prateći misaonu nit negativne koncepcije koju kritizira, hoće formulirati perspektivu onkraj liberalizma – onu slobode od liberalizmom kontaminirane stvarnosti.

Frankenštajnski projekt

Jedno od brojnih pitanja koje u knjizi ostaje neraščišćeno glasi: poziva li se Dugin na tradiciju svih velikih civilizacija, »što drevnije, to bolje«, uvjeren u intrinzičnu vrijednost iste, ili iz puke pragme koju nalaže suočavanje s konkurentskim vrijednosnim sustavom? Ako je potonje posrijedi, i dalje je posve nejasno kako bi se njegov izvještačeni, frankenstein projekt sinteze svega što vrijedi iz tradicije, u hipotetskom slučaju pobjede nad neprijateljem, othrvao nihilizmu? S druge strane, ako i sam prihvaća neizbježnu logiku povijesti, »otkrivenje skrivenog«, na golemom ideološkom bojištu, ostaje za upitati se što je to bilo toliko važno u tradiciji, ako je već, logikom povijesti, prevladano? Dugin bi vjerojatno, anticipirajući ovakva pitanja odgovorio kako se čovjek sam spašava; njegova ljudska narav i postojanje u duhovnom, a ne samo materijalom smislu. Od rasula liberalnog ponora i »ponoći svijeta«, potrebno je očuvati ljudsko dostojanstvo. I tu zapravo stižemo do konzervativnog odgovora i Duginovog fašističkog iskušenja; ako je subjekt liberalizma pojedinac, ta nesretna monada, u socijalizmu je to svakako klasa, kojoj u varijanti ortodoksnog marksizma predstoji povijesni put zbacivanja buržujske države, dok je u fašizmu to pak nacionalna država, ne samo kao teritorijalna jedinica ili kontigentna politička zajednica, već kao duhovni poredak, izraz organskog jedinstva kolektivnih ljudskih težnji, učvršćenih zajedno snažnom simbolikom tradicije. I tu duhovnu komponentu Dugin hoće iz fašizma primijeniti na koncept Euroazijske unije; za razliku od fašista, nacionalnu državu ne smatra krajem povijesti, a odbacuje i etničku homogenost koja se često drži fundamentalnim uvjetom njezine konstitucije. Umjesto toga, Duginova perspektiva ide preko nacije prema velikim savezima i civilizacijskim krugovima koji bi sačinjavali novu geopolitičku realnost – svjetskih carstava ukorijenjenih na istim kulturno-duhovnim načelima. Četvrta politička teorija stoga je eklatantni primjerak sinkretizma, onoga što je Umberto Eco, u svojem glasovitom eseju »Ur-fašizam« identificirao jednim od elemenata fašizma; iz čijeg se kipućeg lonca u fašizmu vidi dragocjeno naslijeđe u pronalasku inspiracije novim misaonim stazama kojima bi vrijedilo poći. Naposljetku, nije li duboko uznemiravajuća pomisao što se u Duginovim kognitivnim vratolomijama lukavim sofizmom hoće liberalizmu, ideologiji u kojoj život predstavlja najveću vrijednost, a čemu u prilog ide i produživanje ljudskog života, kao i sve naprednije medicinske tehnologije za očuvanje ljudskog zdravlja, imputira nihilizam, dok se u isti mah zdušno koketira s otvorenim manifestacijama nagona smrti? Ne pleše li zapravo Dugin, u maniri vrhunskog postmodernog akrobata, nestabilnim užetom malicioznih intencija i zamjene teza; prekrivajući gustom maglom metafizičke iluzije fašističke nagovore na slijepo pokoravanje; hvatajući se za duboke taloge podsvijesti, volje i nagona u izvrtanju poretka logosa: držeći slobodu ropstvom, uporabu razuma nihilističkom uzaludnošću, hineći život, a zahtijevajući smrt. Razmotrimo sljedeći pasus:

U Srbiju sam 1992. godine, jednom naišao na odred Srba koji su dotle već svi izdali. Kad smo zastali, upitali smo ih:
— Kuda ste se uputili i zašto?
— Idemo zauzeti jednu planinu?
— Što će vam ta planina, tamo ničega nema, ili je to možda strateški važna točka?
— Ma ne, strateški je sasvim nevažna , tamo ama baš ničeg nema, ni struje ni vode, ali to je naša srpska planina. »Ta planina neće u Hrvatsku, ta planina želi ostati u Srbiji. Ona nas tamo zove«. Da, tamo stoje mnogobrojni odredi Hrvata, a s desna su Bosanci-muslimani. I mi sada krećemo, i tamo ćemo umrijet.
Zašto su tamo krenuli? Može se pomisliti: budale, smiješni ljudi. Što, zar ne shvaćaju da je živjeti lijepo, da se može jesti, spavati, šetati, čitati, tjerati komarce? Ali oni idu i ulažu vlastiti život u planinu, zato što ih je planina pozvala. Rekla im je: »Momci, dođite ovdje, dođite. Potrebne su mi vaše smrti, vaša vatrena srpska krv da poškropi moje padine«. Planina im je rekla i shvatili su da ih zove. I to je ispravo, to nije bezumlje.

Nema sumnje kako je za Dugina pulsirajući, metafizički zov planine, istovjetan zovu što ga Rusima upućuje geografsko prostranstvo Ukrajine, a ako su ratna stradanja, sravnjivanja gradova s lica zemlje i bombardiranja bolnica tek uvertira, prvi čin u predstavi slavodobitnog povratka bitka na svjetsku pozornicu, ledi se krv u žilama razmišljajući o tome kako bi izgledalo veliko finale.

Vezani članci
...
Rusija
Pucanj u budućnost i prošlost

Kolumnist »Expressa« i »Novosti« Boris Rašeta osvrće se na filmove o Vladimiru Vladimiroviču Putinu, emitirane na HTV-u, na temu što je dovelo ruskog predsjednika do rata u Ukrajini. Od konferencije u Münchenu 2007., preko niza skupova na kojima je poručivao NATO-u da su Gruzija i Ukrajina crvena crta čije prelaženje neće tolerirati, do 24. veljače, datuma kad je pokazao da ne blefira. Vidjeli smo Putinov put prema invaziji, najneočekivanijem ratu naših života. Film je, naravno, posve nekritičan prema zapadnoj strani – Americi koja je...

Boris Rašeta     05. travnja 2022.

...
Rusija
Ukrajina se ne osvaja tek tako

— Ruski predsjednik Vladimir Putin objasnio je da je cilj invazije na Ukrajinu zaštita ljudi koji su izloženi zlostavljanju i genocidu od kijevskog režima te demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine. Kako vi kao netko tko je godinama proučavao europsku historiju i holokaust shvaćate pojam »denacifikacije« i kontekst u kojem ga je upotrijebio Vladimir Putin? — Rekao bih da je Putinov narativ potpuno orwelovski. U Ukrajini nema nikakvog nacističkog režima. Sasvim slučajno, i ukrajinski predsjednik i premijer židovskog su podrijetla. Ukrajina je...

Omer Bartov     30. ožujka 2022.

...
Rusija
Vladimir Putin sjedi na vrhu piramide moći koja se raspada

Dana 24. veljače otpao je s Vladimira Putina oklop »prosvijećenog autokrata« što ga nosio proteklih dvadeset godina i raspao se u komadiće. Svijet je ugledao monstruma – sumanutog u svojim željama i nemilosrdnog u svojim odlukama. Čudovište je postupno raslo, dobivajući snagu iz godine u godinu, marinirajući se u vlastitom apsolutnom autoritetu, imperijalističkoj agresiji, prijeziru prema zapadnoj demokraciji i zlonamjernosti potaknutoj ogorčenjem izazvanim padom SSSR-a. Sada se Europa mora nositi, ne s bivšim...

Vladimir Sorokin     22. ožujka 2022.

...
Rusija
Zapad ne može okrenuti leđa običnim Rusima

Tek nekoliko sati nakon što je Vladimir Putin napao Ukrajinu, Marina Davidova, cijenjena ruska kazališna kritičarka, napisala je otvoreno pismo izjašnjavajući se protiv rata. Ruska Duma odgovorila je pripremljenom, brzopoteznom legislativom kojom je kritiziranje invazije kriminalizirano i zaprijećeno zatvorskom kaznom do petnaest godina. Davidova je ubrzo postala meta žestokog uznemiravanja. Primila je niz poruka mržnje a na svojim vratima, sljedećeg dana, naslikano našla je notorno bijelo slovo »Z« kojima su iscrtana ruska oklopna...

Ivan Krastev     22. ožujka 2022.

...
Rusija
Rat čije su posljedice još nesagledive

Boris Buden je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt, nakon čega je ostao živjeti i raditi u Berlinu, jednom od glavnih intelektualnih središta današnje Europe. Objavljuje na engleskom i njemačkom jeziku. — Jeste li šokirani ratom u Europi? Nisam šokiran ratom u Evropi nego ruskim napadom na Ukrajinu. Nisam to očekivao jer sam, kao vjerojatno i mnogi, pretpostavljao da Putin nije glup, da neće kao zadnja budala zagristi i progutati tako očigledni mamac. Vjerovao sam da se iza figure tog naizgled lukavog, hladno proračunatog...

Denis Romac     11. ožujka 2022.

...
Rusija
Je li Rusija s Putinom na vlasti na putu prema fašizmu?

Fašizam je pojam koji se danas koristi u javnosti kao malo koji. Došli smo toga da i uvođenje epidemioloških mjera, posve opravdanih i logičnih u doba strašne pandemije, mnogi ocjenjuju kao fašizam. Postoje i termini koji sugeriraju da društvo kreće prema fašizmu ili poprima neke njegove značajke (»fašizacija«, »fašistoidnost«). Nakon što se originalno odnosio na Mussolinijevu Italiju, pojam se koristi da bi se definiralo diktatorske vlasti s radikalno nacionalističkim obilježjima u 20. stoljeću i na takve...

Ivo Goldstein     10. ožujka 2022.