Još jedan hrvatski autogol

Mediji javljaju da je dječja malonogometna ekipa iz Splita koja je sudjelovala na turniru u Sarajevu skandirala »ubij Srbina«. Za početak, nogometnim rječnikom, stanimo na balun i promislimo prije nego što išta kažemo o tom prvenstveno tužnom a onda i zabrinjavajućem i neslavnom događaju. Prvo, djeca nisu ništa skandirala i utoliko nisu i ne mogu biti odgovorna. Ne radi se o tome da djeca to nisu izrekla već se radi o tome da nisu to ONI izrekli već netko DRUGI a djeca to samo PONAVLJAJU. Drugo, čak i u ovakvim okolnostima ne bi bilo ispravno a ni dobro da se smetne s uma jednostavna činjenica da djeca sasvim sigurno nemaju blage veze što su izgovorila kao što je i sasvim sigurno da je u njihovom viđenju svijeta sve to dio igre. I zato treba jasno reći: djeca nisu i ne mogu biti odgovorna niti su zbog ovog incidenta po sebi loši ili zli. Djeca su djeca i neka tako ostane. Nakon ovih činjeničnih konstatacija valja se pitati o uzrocima, ciljevima i učincima, koji, opet to valja naglasiti, nemaju veze s konkretnom djecom. Dakle, od koga su to djeca čula? Zašto je to netko rekao i kakvi su učinci rečenoga?

Nema nikakvog smisla odgovornost a priori tražiti u roditeljima ili široj obitelji jer o tim ljudima ne znamo ništa. Međutim ima itekakvog smisla kazati da su to djeca imala priliku mnogo puta čuti i/ili pročitati kao dio društvenog ponašanja i konteksta. Sjetimo se samo koliko je puta takvo skandiranje bilo prisutno na važnim utakmicama hrvatskih klubova ili reprezentacije. Sjetimo se da su i neki reprezentativci skandirali u tom duhu bilo kroz korištenje ustaških pozdrava ili pjevanje ustaških pjesama. Djeca, dakle, ponavljaju ono što su od svojih uzora čuli, a uzori su im uvijek stariji od njih samih. S druge strane, u Splitu postoji čitav niz murala i grafita koji slave i veličaju začetnike te ideologije ili njihove istaknute sljedbenike pa i samo ideologiju koja je u pozadini ovakvih izjava. Dakle, djeca govore ono što su stariji prije njih na javnim prostorima pismom i slikom učinili ne samo društveno normalnim već i poželjnim stavom i ponašanjem. Djeca u školama uče i u obradi sadržaja iz nacionalne književnosti i u obradi sadržaja iz nacionalne povijesti o Mili Budaku npr., a to su i njegovi stavovi. Kad se sve to i štošta drugo uzme u obzir postavlja se jednostavno pitanje: što su djeca kriva? Ništa. Ne samo da nisu kriva već su zaslužili pohvalu. Zašto? Zato što pokazuju da poštuju odrasle i usvajaju društvene norme što se od djece i očekuje u svim zemljama, narodima, kulturama i epohama svijeta. Ali tu i leži problem. Naime, na temelju ovoga događaja valja nam postaviti pitanje samima sebi: kakvo smo mi to društvo i kakve su nam norme kad odgajamo djecu za mržnju i nasilje?

Nije problem u djeci, ona su savršeno dobro odradila što se od njih očekuje, problem je u nama, u onome što smo djeci isporučili kroz odgojne zahtjeve. Ciljevi ovakvog društvenog ponašanja su jasno izloženi u ideologiji radikalnog, etničkog nacionalizma i ne treba ih za ovu priliku posebno navoditi. Baš kao ni učinke koji su bjelodano pogubni za Hrvatsku i njezine građane pa čak i za one koji ih proizvode. Kad se sve ovo uzme u obzir može se mirne duše kazati da je odluka organizatora da djecu udalji sa turnira pretjerana i kontraproduktivna. Trebalo je postupiti baš suprotno: organizirati druženje i igru sa djecom srpske nacionalnosti. Razišli bi se kao ono što i jesu, prijatelji. Zaključno, Hrvatska se još jednom diskreditirala na nekom sportskom turniru. Jedan nula u njezinu mrežu, što bi se reklo nogometnim jezikom. Ali utakmica povijesti još nije gotova a za njezin ishod odgovorni smo i mi današnji. Treba se nadati da će Hrvatska u konačnici pobijediti.

U tom duhu se ispričavamo djeci i hrvatske i srpske nacionalnosti.

Oprostite što vam uništavamo djetinjstvo i krademo budućnost.